Ep o Gilgamešu

            Mesopotamijska kultura je jedna od najstarijih kultura drevnog istoka, poznata kao sumersko-vavilonsko-asirska kultura. Zna se da su na tom području prvi književni tekstovi napisani sredinom trećeg milenijuma prije nove ere. Sačuvani su na glini ili kamenim pločama, a zapisani znakovima klinastog pisma. Razlikujemo Sumerce i tzv. Akađane (Asirci i Vavilonci). Oni su živjeli jedni do drugih. Sumerska kultura propada pred kraj 3. milenijuma p.n.e, i tu se diže Vavilonsko carstvo, koje traje do polovine 2 milenijuma p.n.e. Sumerce i Akađane je povezivala sličnost u kulturi i religiji, ali su govorili različite jezike. Za vrijeme najvećeg procvata sumerske književnosti se uzima period od 2000-1800. godine p.n.e. Sve što imamo sačuvano od te književnosti, sačuvano je prepisima sa glinenih pločica. To nije književnost u savremenom smislu, nije protumačen ni kontekst u kojem su stvarana ta djela (za obrede, zabavu, počast kralju...). Čitaocu su najpoznatiji epovi i mitovi, kojima pristaje i ime „priče o junacima“.[1] Zabilježene su i poslovice, basne, kao i spisi filozofskog, moralističkog i istorijskog karaktera (Hamurabijev zakonik, recimo). Vrhunac vavilonske književnosti se veže za, otprilike, 1600. godinu prije nove ere. U cilju tumačenja ove književnosti je manje-više potrebno poznavati religiju ovih naroda, budući da je tada književnost u načelu služila religiji. Najstariji mit je „Inanin silazak u podzemni svijet“, a ep „Ep o Lugalbandi“[2].

Hronotop hajke u djelu "Usta puna zemlje"

            Otkako je M. Bahtin definisao hronotop kao suštinsku uzajamnost vremenskih i prostornih odnosa, onako kako su oni umetnički dati u književnosti, taj termin, i njegovo određenju u konkretnom djelu, postali su izuzetno česti u interpretaciji bilo kojeg od tri književna roda. Takođe, motiv hajke je izuzetno čest motiv u književnosti koja se vezuje za crnogorski sociokulturni kod (prisjetimo se djela kao što su Lalićev roman Hajka ili Vukovićevo Mrtvo Duboko). Upravo zbog učestalosti ova dva pojma, tema kojom ćemo se baviti u ovom radu nudi dimenziju opštosti, koju ograničava činjenica da ćemo govoriti jednom posebnom djelu, a u pitanju je roman Usta puna zemlje, Branimira Šćepanovića. Žanrovski, ovo djelo određujemo kao roman samo zbog toga što ga je sam autor odredio tako, premda je već govoreno o razlozima zbog kojeg je ovo djelo žanrovski hibrid koji se može smatrati romanom-novelom.       

Simo Matavulj, "Naumova slutnja"

Simo Matavulj (Šibenik, 31.  avgust 1852 - Beograd, 20. februar  1908),  pisac čije se dalmatinsko porijeklo naročito isticalo u velikom broju njegovih djela, ali mu nije smetalo da bude svjetski čovjek koji je život proveo u kretanju kroz Hrvatsku, Crnu Goru, Srbiju, Italiju, Francusku i druge zemlje. Prema mišljenju nekih naučnika, bio je prvi naš predstavnik u realizmu  koji se sasvim oslobodio uticaja romantizma (ali i ruske, njemačke i mađarske književnosti, jer je svoje uzore pronašao u romanskim, prije svega u francuskoj). Prevodio je djela francuskih realista i tako formirao podlogu za svoje buduće stvaralaštvo. Njegov stil je bio više tehnički nego umjetnički vrijedan, što, naravno, ne znači da mu se umjetnička veličina opovrgava, već se samo ukazuje na njegovu vjernost programu realizma. Kada govorimo o Matavulju, najprije pomislimo na njegove romane, roman Uskok i čuveni Bakonja fra Brne, međutim, Matavulj je svoj književni dar usmjerio uglavnom prema kraćim formama, pripovijetkama, a poznato je da je čak i njegov najpoznatiji roman zamišljen kao pripovijetka, da bi kasnije prerastao u roman na bazi novele. Mi ćemo se u ovom radu pozabaviti njegovom pripovijetkom Naumova slutnja koja pripada periodu Matavuljevog stvaralaštva koji se vezuje za Beograd. 

Kratak prikaz odnosa knjige i filma (Orvelova "Životinjska farma")

Jedno od najčešćih pitanja, kada je riječ o transponovanju književnog djela na platno,  jeste pitanje koliko je moguće vjerno prenijeti ideju, atmosferu, osjećaj ili, u krajnjem slučaju, sve ono što jedna knjiga može da ponudi, u drugu umjetnost, kakva je filmska. Odgovori su različiti, a često i oprečni: neko tvrdi da film nikada ne može dočarati nešto na način na koji to može književni tekst, neko jednostavno više voli da sam za sebe „režira“ slike iz knjige i zamisli ih u skladu sa svojim osjećajem i osjećanjem, neko tvrdi da film knjizi dodaje više dimenzija, pa može ideju prenijeti čak i bolje nego knjiga i sl. Drugo bitno pitanje je koliko je bitno da film ostane dosljedan književnom predlošku da bi ostao vjeran onome što bi taj tekst trebalo da prenese recipijentu. Mi ćemo, u ovom radu, pokušati da dođemo do odgovora na ta pitanja na najuvjerljiviji i najlogičniji način - uporedićemo knjigu i film koji je po toj knjizi snimljen. Predmet našeg interesovanja će biti knjiga Džordža Orvela, Životinjska farma, i film (snimljen 1999. u režiji Džona Stivensona, po scenariju koji su, na bazi pomenute knjige, priredili Alan Janes i Martin Burk).

Radoje Domanović, "Vođa"

A slijepac slijepca ako vodi, oba će u jamu upasti.

                                                                                                                (Jevanđelje po Mateju, 15:14)

Naš, bez sumnje, najpoznatiji satirični pripovjedač, Radoje Domanović (16. februar 1873 - 4. avgust 1908) za kratko vrijeme tokom kojeg je stvarao u književnim vodama, ostavio je neizbrisiv trag i umjetnički veoma vrijedna djela, kao pisac koji je uveo i afirmisao satirično pripovedanje kod nas. Kako je bio čovjek koji je rođen na selu a školovan i odrastao u gradu, imao je odlične uslove da postane ono što je bio – kritičar društva i mana vlasti, i čovjek sposoban da saosjeća sa sudbinom seljaštva, sa sudbinom naroda, čvrsto vezan za njihove potrebe. Kritika njegovog pera bila je usmjerena ka ugnjetavačima, ali Domanović nije štedio ni potlačene koji su to dozvoljavali ne usuđujući se da promijene svoj položaj i usprotive se vlasti, već se poltronski priklanjajući onome što im je suđeno i prihvatajući ćutke sve nedaće koje im je vrijeme donosilo.

Lik Lada Tajovića u Lalićevoj trilogiji

Mihailo Lalić, poznati crnogorski pisac, proslavio se svojom trilogijom sastavljenom od tri romana: Zlo Proljeće, Lelejska gora i Hajka, pri čemu se naročito ističe roman Lelejska gora, koji je bio razlog da ovaj pisac postane prvi dobitnik Njegoševe nagrade, i koji je doživio veliku popularnost, pa je čak i ekranizovan i redovno zastupljen u školama, dok su druga dva dijela trilogije, premda ne zaostaju mnogo za Lelejskom gorom po kvalitetu, uglavnom zapostavljena u odnosu na taj roman. Ipak, za potpuno shvatanje i sagledavanje bilo kojeg od ova tri djela, potrebno je, uz obavezno poznavanje jugoslovenske semiosfere (naročito ondašnjih kulturnih, religijskih i ideoloških kodova), i poznavanje sva tri dijela ove trilogije. Ta potreba još više dobija na značaju kada je pred nama zadatak da opišemo razvoj jednog lika kroz tri romaneskna okvira, kao što je slučaj sa predmetom našeg interesovanja u ovom radu.

Vitomir - Vito Nikolić

Baš je čudno - reče neki dan
 bradat pjesnik, pripalivši lulicu.
- Za života nemaš čak ni stan,
a kad umreš, dadnu ti i - ulicu.

Gustav Krklec

Rijetki su naši pjesnici koji svojom poezijom zasluže status kultnih stvaralaca, a i tada rijetko u toj mjeri u kojoj je to slučaj sa Vitomirom Nikolićem: prije svega nikšićkim, a onda i crnogorskim i južnoslovenskim pjesnikom, među ljubiteljima poezije poznatijim jednostavno kao - Vito. Mada je pisao i prozu, uglavnom u vidu kratkih priča i reportaža, u Crnoj Gori, a i šire (ostalo je zapisano u njegovim zabilješkama: Ljudi su moje pjesme učili napamet, neko bi ih i objavio, a neki moji stihovi kružili su ne samo Jugoslavijom.[1]), prije svega je prepoznat kao pjesnik, i to raskošan pjesnik jedinstvenog stila, pjesnik koji se nije povodio ni za jednom epohom, niti se njegovo stvaralaštvo može opravdano svrstati u okvir nekog tadašnjeg književnog razdoblja. Objavio je svega nekoliko zbirki, ali čak ni to nije bilo nužno - njegove pjesme su se znale i govorile još i prije prve njegove objavljene zbirke, a i danas se nerijetko čuje zaneseno recitovanje Vitove poezije, ona se prenosi od usta do uha, zna se napamet. U ovom tekstu ćemo pokušati da izdvojimo neke bitne osobine poezije Vitomira Nikolića.

Padežne konstrukcije sa uzročno-ciljnim značenjem u Ratkovićevom romanu "Nevidbog"

Osnovna podjela padeža u našem jeziku jeste podjela na nezavisne i zavisne padeže. Nezavisni padeži su nominativ i vokativ, i oni su značenjski i oblički jednostavniji od preostalih pet padeža koji su složeniji ne samo zbog činjenice da nerijetko (a lokativ uvijek) bivaju praćeni nekim od prijedloga, već i zbog toga što su njihove funkcije i značenja brojinije od onih kojima raspolažu nominativ i, naročito, vokativ. Iz mnoštva značenja kosih (zavisnih) padeža, mi ćemo se koncentrisati na padežne konstrukcije koje znače uzrok ili cilj. Za književni predložak koji će nam poslužiti kao uzorak u kojem ćemo pokušati da nađemo sve konstrukcije koje imaju gore pomenuto značenje, uzećemo roman Nevidbog koji je napisao Risto Ratković, i koji se, do u skorije vrijeme, smatrao prvim crnogorskim romanom.

Hronotop romana "Na Drini ćuprija"

U ovom radu ćemo se pozabaviti određivanjem prostorno-vremenskog presjeka i same organizacije vremena i prostora u Andrićevom romanu “Na Drini ćuprija”. S obzirom na to da je u romanu specifičan raspored odnosa vremena i prostora, o čemu će dalje biti govora, a uzevši u obzir i pripovjedačku situaciju (i znajući da u odnosu na određenu pripovjedačku situaciju nailazimo i na drugačiji odnos prema hronotopu), potrudićemo se da obuhvatimo u potpunosti ove vremensko-prostorne varijante.

Crnjanski: "Mizera" i "Sumatra"

Miloš Crnjanski je pisac koji je donio velike promjene u načinu poimanja i pisanja književnosti na području tada još srpskohrvatskog jezika, a čije je ime poznato daleko izvan tih granica, budući da su mu djela prevođena na više stranih jezika. Svojim objašnjenjem Sumatre je napravio manifest ekspresionizma, tada još u začetku na ovim prostorima, iz čega se razvila ideja sumatraizma. Premda je Crnjanski svoje umijeće pisanja pokazao i na prozi (prema mišljenju nekih teoretičara, upravo je poetska proza to što je proslavilo Miloša Crnjanskog)[1], pa su neka njegova prozna djela neizostavan dio osnovne lektire svakog ljubitelja južnoslovenskih književnosti, naš je zadatak da pokušamo da odredimo njegov pjesnički postupak i analiziramo njegovo pjesništvo kroz dvije pjesme: “Mizera” i “Sumatra”.

O romanu "Gubilište", Mirka Kovača

Kada uzmemo ovu knjigu u ruke, prvo primijetimo riječi Mirko Kovač.  Rođen je u Petrovićima, u Crnoj Gori, 26. decembra 1938. Studirao je na Akademiji za pozorište, film i režiju u Beogradu. Napisao više romana, zbirki, pripovjedaka, TV-drama, eseja, filmskih scenarija. Nakon toga zastajemo kod riječi Gubilište. Tu Mirko Kovač prestaje, a počinje roman. Gubilište je pojam koji ne budi nikakvu lijepu misao, riječ koja asocira na vapaj, krv, kraj.  Ljudi ne vole da govore o tome, svi su svjesni da nema glave koja nema svoje gubilište za vratom – tako je oduvijek bilo. Zbog čega, onda, baš ta riječ? Odgovor se nalazi sa druge strane korice.

Tin Ujević, "Svakidašnja jadikovka"

Pjesma “Svakidašnja jadikovka” je jedna od najbolnijih pjesama južnoslovenskih književnosti, to je pjesma koja govori o samoći, izopštenosti, neuslišenim željama, nedostatku ljubavi i besmislu takvog života - života čovjeka koji živi za ljubav, a niti je ima kome pružiti niti je čija ljubav ka njemu usmjerena, jer on nema “...sestre ni brata, i nema oca ni majke, i nema drage ni druga. I nema nigde nikoga...”, životu čovjeka koji traži odgovor, a nema kome da se potuži jer njega niko ne sluša. Ovu pjesmu i krasi kontrast, kontrast između čovjeka i Boga, između starosti i mladosti, između želje da kaže riječ koja “žeže” (a nema je kome reći), i čuje “moćnu reč” (koju nema ko da mu kaže), a ti kontrasti često prerastaju u svojevrstan paradoks.

Jedan osvrt na Ratkovićev roman "Nevidbog"

            Kada sam dobio ponudu da napišem neki rad za ovaj časopis[1], podrazumijevalo se da to bude iole ozbiljan naučni rad, međutim, kada sam se upustio u to, shvatio sam da su ispred mene dvije velike prepreke: prvo, ja sam više pažnje posvetio jeziku nego književnosti (mada i sam pomalo piskaram, a književnost je imala i malu prevagu kada sam upisivao ovo što studiram sada), pa nijesam siguran da bih mogao baš kvalitetno i relevantno pisati o stvarima koje se tiču dublje analize književnosti, a druga, i vjerovatno veća prepreka jeste moja navika da sve radim u posljednjem trenutku, što je prouzrokovalo stanje u kojem pred sobom imam samo djelo o kojem planiram da pišem, i svega tri stručna rada o njemu, a za jedan od njih čak i nemam podatke koje bih mogao staviti kao referencu, zbog čega sam odlučio da u jednoj opuštenijoj formi obradim ono što sam planirao, dakle, da iznesem neka svoja zapažanja i skrenem pažnju na nekoliko nedorečenosti i nepreciznosti u ranijim radovima u vezi sa romanom Nevidbog. 

Poetika Branka Miljkovića

           Jedna on najupečatljivijih ličnosti u južnoslovenskoj književnosti dvadesetog vijeka jeste zasigurno Branko Miljković. Nakon pojave Vaska Pope i njegove zbirke Kora, 1953. godine, u jednom dijelu južnoslovenske književnosti dolazi do haosa izazvanog težnjom mladih pisaca da oponašaju njegov (Popin) stil, te raskidaju sa svim što se moglo vezati za poetsku normu: zbacuju ograničenja forme, pišu slobodnim stihom i teže poetskoj anarhiji koja rezultira uglavnom pjesmama niske ili čak izostale vrijednosti i na nivou zvuka i na semantičkoj ravni, a tada Miljković dolazi kao, uslovno rečeno, spasilac poezije, jer sa pokretom neosimbolista vraća normu i formu književnosti u onoj mjeri u kojoj je to bilo potrebno ‒ ne toliko da se vrate romantičarske tendencije i često isprazna i patetična poezija, ne ni da bude sasvim u realističkom maniru gdje bi se pisalo o temama na način bliži svakodnevnom nego umjetničkom modelu, ne dozvoljavajući ni avangardi da uzme previše maha i nastavi putem haotičnosti kojim je nakon Pope i Miodraga Pavlovića krenula. Upravo zbog toga je veoma zanimljivo pisati o njegovoj poeziji i poetici, što je i predmet rada koji je pred nama.

          

Njegoševa refleksivna poezija

Petar II Petrović Njegoš (1/13. novembar 1813, Njeguši— 19/31. oktobar 1851, Cetinje), najveći je crnogorski pjesnik. Napisao je više pjesama, sastavljao ih i sakupljao, objavljeno je nekoliko zbirki Njegoševih pjesama a najznačajnija djela su mu Gorski vijenac, Luča mikrokozma i Lažni car Šćepan Mali. Njegoš se najviše iskazao kao pjesnik misaone poezije. U početku je pisao pjesme u duhu naroda i po šablonu koji je bio određen stvaralaštvom tog vremena. Međutim, sa pjesmama Vjerni sin noći pjeva pohvalu mislima, Crnogorac k svemogućem Bogu i Oda Suncu, najavljuje se jedan raskošni pjesnik naglašenog stila i refleksivnosti. Od tada, Njegoš sve češće pjeva pohvalu mislima, pa se ta težnja ogleda u skoro svim njegovim pjesmama, da bi u pjesmi Misao, autor iznio svoje shvatanje misli i svoje stavove o njoj. Mi ćemo pokušati da kroz pjesme Misao i Crnogorac k svemogućem Bogu, pronađemo, prokomentarišemo i analiziramo refleksivne elemente Njegoševe.