Njegoševa refleksivna poezija

Petar II Petrović Njegoš (1/13. novembar 1813, Njeguši— 19/31. oktobar 1851, Cetinje), najveći je crnogorski pjesnik. Napisao je više pjesama, sastavljao ih i sakupljao, objavljeno je nekoliko zbirki Njegoševih pjesama a najznačajnija djela su mu Gorski vijenac, Luča mikrokozma i Lažni car Šćepan Mali. Njegoš se najviše iskazao kao pjesnik misaone poezije. U početku je pisao pjesme u duhu naroda i po šablonu koji je bio određen stvaralaštvom tog vremena. Međutim, sa pjesmama Vjerni sin noći pjeva pohvalu mislima, Crnogorac k svemogućem Bogu i Oda Suncu, najavljuje se jedan raskošni pjesnik naglašenog stila i refleksivnosti. Od tada, Njegoš sve češće pjeva pohvalu mislima, pa se ta težnja ogleda u skoro svim njegovim pjesmama, da bi u pjesmi Misao, autor iznio svoje shvatanje misli i svoje stavove o njoj. Mi ćemo pokušati da kroz pjesme Misao i Crnogorac k svemogućem Bogu, pronađemo, prokomentarišemo i analiziramo refleksivne elemente Njegoševe.

            I u kasnijim njegovim djelima nalazimo izuzetne pohvale misli, mimo činjenice da se misao ogleda u svakom stihu njegovih spjevova. On u mislima (i mišljenju), kao i u riječima, nalazi svoju zajedničku tačku sa Tvorcem i zbog toga insistira na refleksivnosti. On čak i pretpostavlja misao riječi, uprkos Biblijskom tumačenju svijeta po kojem “u početku bješe Riječ”.

            Njegoš u pjesmi “Misao” kaže:

Ah, misli sveštena, slatka pišto duše,
ti me uvjeravaš, uvjeravaš jako
da častica jesi ognja besmrtnoga,
da imadeš svojstvo sa ocem svijetah.
Jer kako on isto u beskonačnostima
što sveštenom mišlju skroji plan bitnosti
i reče joj: “Budi!” i rodi se biće,
tako i ti isto u malome krugu,
podražujuć' svetom od kog si istekla,
idealno stvaraš, jer ne mož na djelo.

Ovi stihovi nam pružaju mogućnost opširne analize, međutim, budući da smo ograničeni okvirima ovog rada, navešćemo samo neke osnovne elemente. Najprije primjećujemo himnički ton koji odgovara odi Misli, što ova pjesma u suštini i jeste. U stihovima “...ti me uvjeravaš, uvjeravaš jako,//da čestica jesi ognja besmrtnoga,// da imadeš svojstvo sa ocem svjetovah...”  jasno se vidi da autor vjeruje da je artikulisana misao ono što razdvaja ljude i Boga od životinja, da im je to zajedničko svojsvo. U stihovima iz pjesme Crnogorac svemogućem bogu, Njegoš ponovo provlači ovu ideju:

Ja se nadam nešto tvoje
Da u dušu moju sjaje.
Neizvjestan, al se gordim
Što sa tobom svojstvo imam.

Pri tome, Njegoš u ovoj pjesmi iskazuje žal jer vjeruje da je misao koja stremi ka otkrivanju kosmogonijskih istina i Tvorca, ograničena mogućnostima ljudskog uma. U stihovima iz iste pjesme:

Ti si okean beskonačni,
a ja plovac bez vesalah,
misli su mi bura jaka:
Sa mnom čine valovanje,
nagone me naprijed plivat!,

on prepoznaje misao kao podsticaj za nastavak traganja, učenja, spoznaje i života, lirskog subjekta misli gone da nastavi da pliva u beskonačnom okeanu vjere. No, vratimo se stihovima iz pjesme Misao, gdje u nastavku već obrađenih stihova nalazimo i ove: “...Jer kako on isto u beskonačnostima //što sveštenom mišlju skroji plan bitnosti// i reče joj: “Budi!” i rodi se biće...”. Ovo su najzanimljiviji stihovi u ovoj pjesmi jer lirski subjekat vidi misao kao nešto što stvara ideju a tek kasnije riječ stvori to što je misao obrazovala u formi ideje. On, dakle, tvrdi da je riječi, koja je prethodila stvaranju - prethodila misao (jer  je prije riječi “Neka bude svjetlost!”, kako je to u Bibliji rečeno, Tvorac “sveštenom mišlju” napravio plan bivanja i bivstvovanja).

            Misao je, takođe, budući zajednička osobina Bogu i ljudima, vijesnik mogućne besmrtnosti, što je božanska osobina. Međutim, lirski subjekat ostavlja mogućnost da nije tako, pri čemu smatra tirjanstvom i surovošću  mogućnost da se čovjek rodi i da mu se dȃ za svojstvo “slatka pišta duše”, mogućnost da misli i spozna Boga i vjeruje u njega, a na kraju da umre, nestane i prestane.

To se najbolje vidi u stihovima:

Ako mi nijesi besmrtnosti sv'jedok,
A ti bič si meni i tirjanin ljuti,
Kojega bi samo sudba naopaka
Morala čovjeku rad mučenja dati,
Da mu kratki dani i ništavi život
U prokletstvu grkom i u plaču prođu.
Da, smrtni bi bio najgrđe stvorenje
Ako mu nijesi ti vjesnica prava
Besmrtiju duše vječnoga blaženstva.

Misao zauzima veoma visoko mjesto u shvatanju Petra II Petrovića Njegoša, ono što je najneobjašnjivije u ljudskom životu osim samog stvaranja, koje je njemu kao vladici jasno i nesumnjivo objašnjeno u Svetoj knjizi, jeste misao. On u stihovima: “Bog si uma, duše moje”, koje nalazimo u pjesmi Crnogorac k svemogućem Bogu, jasno daje do znanja da nema premišljanja oko toga kako su duša i um stvoreni i zatvoreni u ljudskom tijelu. To je djelo Boga. Njegoš najčešće koristi pojam Tvorac, kada govori o bižanstvu. On vjeruje da Bog i pjesnik imaju zajedničku moć, moć stvaranja nečega ni iz čega, korišćenjem samo riječi, a riječi proističu iz misli. Dalje se u istoj pjesmi kaže: “Ja umnima letim kril’ma//Oko sunca i planetah”. Ovim riječima lirskog subjekta pjesnik želi da uveliča misao i njenu moć da čovjeku podari nova saznanja , da stigne do mjesta do kojih ne može stići fizički, da mu da mogućnost izvantjelesnih i iznadtjelesnih potencijala, da leti, da u mislima obilazi daleke, nepristupačne i nepoznate krajeve.

Pjesma Misao je zapravo svojevrsna prolegomena u Njegoševo remek-djelo Luča mikrokozma, što se da zaključiti iz mnoštva misaonih poklapanja, ali i veličanja misli u Njegoševom poznatom spjevu. Isto tako se može uslovno govoriti o pjesmi Vjerni sin noći pjeva pohvalu mislima kao o prolegomeni pjesme Misao, kao prvi pokušaj da se stvori dostojna pohvala mislima, tada još mladog i neiskusnog vladike Rada, da bi se kasnije kroz Misao i Luču mikrokozma sve više približavao tom cilju. U stihovima iz pjesme Vjerni sin noći pjeva pohvalu mislima, lirski subjekat , između ostalog govori o misli kao o mjerilu ljudske vrijednosti, o nečemu što prethodi svakom djelu, kao što to naglašava i u pjesmi Misao:

(...)Prestižnica djela svakojega,

predstavnica uma visokoga,

ogledalo ljudske valjatnosti,

osnovnica velikih djela(...),

a kasnije, u Luči mokrokozma, na početku govori:

(...)U čovjeka iskra bespredjelnog

uma tvoga ogleda se sv´jetla,

kâ svod jedan od tvoje palate

što s´ogleda u pučinu našu(...)

Budući da je misao za Njegoša iznad svega, da je ona po riječima lirskog subjekta smještena “među ljudstvom i među božestvom”, znajući da se u njegovim djelima misao nekad poistovjećuje sa Bogom,  jer je misao zapravo Tvorac, ona svakom djelu prethodi, ona nagoni ljude na saznavanje i spoznavanje, ona je znak besmrtnosti koja čovjeka uzdiže do nivoa božanstva, uzevši u obzir i činjenicu da se refleksivnost Njegoševa ogleda u većini njegovih tvorevina, a da su one često međusobno povezane i jedna nastavlja drugu, kao što je to slučaj sa pjesmom “Misao” koja je u neku ruku uvod, najava i prototekst “Luče mikrokozma”, ne možemo se usuditi (niti bismo uspjeli ukoliko bismo se usudili) da svu refleksivnu poeziju Petra II Petrovića Njegoša svedemo na pjesme Crnogorac k svemogućem Bogu i Misao. Kompleksnost problematike i tematike koju je Njegoš odabrao za ove pjesme i koja se odražava na sveukupan njegov opus ne dozvoljava da se ikada sve odlike misaonosti u njegovim pjesmama konačno i isključivo sagledaju i objasne, Njegoša svako tumači na svoj način i tumačiće se još dugo. Ovaj rad je samo jedan prikaz osnovnih Njegoševih stavova i míslī o misli, a nama nije dozvoljeno (niti nam je namjera) ocjenjivati koliko su ti stavovi tačni ili netačni, jer, kako Njegoš kaže: “Ovoga su u grobu ključevi”.