Wednesday, December 12, 2012

Jedan osvrt na Ratkovićev roman "Nevidbog"

            Kada sam dobio ponudu da napišem neki rad za ovaj časopis[1], podrazumijevalo se da to bude iole ozbiljan naučni rad, međutim, kada sam se upustio u to, shvatio sam da su ispred mene dvije velike prepreke: prvo, ja sam više pažnje posvetio jeziku nego književnosti (mada i sam pomalo piskaram, a književnost je imala i malu prevagu kada sam upisivao ovo što studiram sada), pa nijesam siguran da bih mogao baš kvalitetno i relevantno pisati o stvarima koje se tiču dublje analize književnosti, a druga, i vjerovatno veća prepreka jeste moja navika da sve radim u posljednjem trenutku, što je prouzrokovalo stanje u kojem pred sobom imam samo djelo o kojem planiram da pišem, i svega tri stručna rada o njemu, a za jedan od njih čak i nemam podatke koje bih mogao staviti kao referencu, zbog čega sam odlučio da u jednoj opuštenijoj formi obradim ono što sam planirao, dakle, da iznesem neka svoja zapažanja i skrenem pažnju na nekoliko nedorečenosti i nepreciznosti u ranijim radovima u vezi sa romanom Nevidbog

Premda je u skorije vrijeme roman Despa Nikole Petrovića preuzeo od Ratkovićevog romana titulu najstarijeg crnogorskog romana[2], nesumnjiva je važnost romana Nevidbog, a njegovo osigurano mjesto u crnogorskoj književnosti jasan je pokazatelj razloga interesovanja mnogih autora (N. Vuković, T. Bečanović, S. Korać, R. Konstantinović, M. Ivanović...) za ovo djelo.            O žanrovskom određenju ovog djela je ranije bilo dosta rečeno i taj aspekt je prilično zaokružen, ne samo zbog toga što je sam autor jasno odredio djelo kao roman, što se može vidjeti iz podnaslova, već i zato što se sa tim stavom slaže i većina autora, premda postoje i razna tumačenja zašto ovo djelo ne bi trebalo nazivati romanom, a ta tumačenja su bazirana na širokom spektru argumenata, počev od često prisutnog lirskog elementa, preko nehomogenosti radnje koja bi trebalo da bude krunisana zapletom kao osloncem romaneskne strukture, do teze o tome da su likovi nedovoljno dorađeni da bi se ovo djelo moglo klasifikovati kao roman. Novo Vuković, u predgovoru ovom romanu[3], objedinjuje ove teze, pa kaže:
Sižejna rastrganost, nepostojanje centralnog zapleta u klasičnom značenju tog pojma, kao osnovnog kohezionog činioca, neubjedljivost glavnih junaka, a nadasve preeksponiranog lirskog elementa, čine od Ratkovićevog teksta hibridno djelo, bez jasnog profila.
Ipak, Vuković zatim kvalifikuje ovo djelo kao varijetet porodičnog romana, tako da vjerujem da je opravdano korišćenje termina roman u ovom radu. Ono što je nama ovdje zanimljivo, jeste ranije pomenuta problematika razuđenosti radnje i naizgled nedorađenih likova. U predgovoru N. Vukovića, vidimo neke nepreciznosti kada se govori o likovima: prije svega, ovaj autor, govoreći o trima generacijama porodice Jeremić, pominje Obrada i Đorđa, njihovog oca i Obradovu djecu, koju navodi i po imenu: Vasko i Miluša. Međutim, u samom romanu nailazimo na sljedeći dio:
Sasvim iznenada, ne znajući šta ga navede na tu misao, Vasko zapita samoga sebe: šta bi bilo da mu otac pogine. U isto vreme, on oseti, sa zaprepašćenjem, da to nije nemoguće; na protiv, da svaki čas može dojuriti vest o njegovoj smrti. Šta bi bilo sa njihovom kućom? Budiša, nedorastao da preuzme očev posao, mati isuviše slaba za takve stvari, a on, Vasko, osećaše se potpuno nesposoban da produži očevo zanimanje.
Iz ovog odlomka vidimo da je postojao još jedan član treće generacije Jeremića, Budiša, brat Vaskov. Situacija u kojoj N. Vuković njega izostavlja pri nabrajanju, može se pripisati činjenici da je ovo jedini pomen tog lika koji uopšte nije modelovan nikako, osim ako uzmemo odrednicu nedorastao. Druga nepreciznost u predgovoru jeste kada se govori o drugoj porodici, o Orlićima, koje Vuković prepoznaje kao oca i sina. I to se može uzeti kao stanje proizišlo iz nedovoljno razrađene veze među Orlićima, koji, istini za volju, i nijesu u prvom planu, ali se provlače kroz čitavo djelo na bazi kontrasta spram porodice Jeremić, čija se kulminacija postiže u posljednjoj glavi. Međutim, u XVI glavi, koja nosi naslov Mapa neizvjesnosti, kaže se: Naoružane sluge i mlađi brat Lukin, istresali su varjačom u šake bežanijske. Kroz djelo se i pominju samo Luka Orlić i mlađi Orlić, izuzev već pomenute glave u kojoj se navodi da je mlađi Orlić zapravo Lukin brat, a ne sin. Sada bi se moglo ishitreno zaključiti da Risto Ratković nije poklanjao mnogo pažnje modelovanju likova, međutim, druga mjesta u tekstu upućuju na suprotno. Ratković je itekako posvetio pažnju modelovanju likova, ali je njegov pristup tome unekoliko drugačiji od uobičajenog. Jasno je da je najbolje obrađen lik Vaska Jeremića, koji je modelovan sa unutrašnje tačke gledišta, dok su ostali karakterisani sa spoljašnje, pri čemu ni to po važnosti. Kada kažem da likovi nijesu modelovani po važnosti, to znači da se neki manje bitni likovi modeluju unekoliko dublje i preciznije od likova koji zauzimaju više prostora u djelu ili imaju značajniju ulogu, pa tako Obradovi roditelji nijesu uopšte imenovani a kamoli dublje karakterizovani (pri čemu je, ruku na srce, liku majke posvećeno više pažnje), a mnogo više saznajemo o seljaku Rizvanu koji se pojavljuje tek u jednoj glavi, kao Vaskov pratilac ili o Stoji Mladenovoj, koja je periferni lik, mada ostavlja jak utisak na čitaoca. Dešava se i da lik nije modelovan radi samog modelovanja, kao što je to slučaj sa likom Đorđa Jeremića, koji je suštinski nevažan za dalji razvoj romana, a koji se pominje na početku i u XIV glavi, i koji je modelovan više radi kompletnijeg uvida u Obradov lik nego iz želje da se zaokruži lik samog Đorđa (tako se može reći i da su bitni ženski likovi tu da upotpune lik Vaska Jeremića). Karakterizacija ovog lika se unekoliko zasniva na snažnim lirskim i neuobičajenim poređenjima i odrednicama pa se za njega u djelu kaže da je i tele i ljiljan u isti mah ili da je božanski i rascvetan. U ranije pomenutoj XIV glavi, koja nosi naziv Vasvija, pripovjedač kazuje sljedeće: Od one davne noći, kad mladog Đorđa ubiše Turci, samo zato što nisu mogli da ga gledaju, onako božanski izraslog i rascvetanog, od one davne noći, Vasvije preblede zauvek. Stanko Korać, u svom radu o ovom djelu, tvrdi da je Đorđa ubio Vehbo zbog Vasvije, što se djelimično može bazirati na činjenici da je na samrti Đorđe, tražeći osvetu, rekao da ga je ubio Vehbo (mada se nigdje ne pominje eksplicitno da je to bilo zbog Vasvije, a iz onoga što je rečeno, razlog se može samo nagađati). Međutim, kako god bilo, ovo je zanimljiv dio koji oslikava Ratkovićevo umijeće: nije slučajno što se na jednom mjestu govori o Đorđevoj smrti od Vehbove ruke a na drugom se kao vinovnici prepoznaju Turci, a ni to što se pominje i treća varijanta, koju iščitavamo iz dijela koji glasi:
Majka se te noći grdno iznakazila, čupala je pramenjem kosu, odrezala dva prsta na ruci, i najzad, pomerila mozgom. Nekoliko dana posle, i nju sahraniše. Sišla je u zemlju sa jednom tajnom. Ne stiže nikome da objasni ono što je samo ona znala. Da li je majka Luke Orlića pomogla da Đorđe bude ubijen.
Jedna od varijanti je izrečena sa Đorđevog gledišta, druge dvije kroz naratora ali sa aluzijom na Vasvijino gledište i gledišta majke Đorđa i Obrada. Zanimljivo je da među radovima autora koji su se ranije bavili ovim romanom, a koje sam imao priliku da iščitam, niko ne pominje XXII glavu, Sestrino pismo, u kojoj se, na zaista nesvakidašnji način produbljuje lik Vaskove sestre Miluše. To je urađeno uvođenjem interpunkcijskih znakova u minus postupak, budući da, osim dva uzvičnika na kraju dvije rečenice prvog pisma, nijedna rečenica u četiri pisma, bila upitna, uzvične intonacije ili izrična, nije završena nikako osim tačkom. Ovo nije jedinstven primjer da se likovi modeluju kroz pismenost koju pokazuju kroz epistolarnu formu, ali je takav postupak rijedak. Na svim ostalim mjestima u romanu, znakovi interpunkcije su uglavnom pravilno upotrijebljeni, bilo da je riječ o dijalogu, rečenicama koje izgovaraju likovi ili narator... Blisko ovome, modelovanje kroz frazeološku tačku gledišta imamo u dječijem uzviku kroz pjevanje:
„Jeroplam, jeroplam!
Nebo će da ga pape!
Nebo će da ga pape!“,
gdje se autor služi dječijom frazeologijom i tačkom gledišta da opiše dolazak aviona, ili u rečenici Gavra Galibarde: „Ne ide mi u znavanje.“ gdje je prikazan priprosti seljak koji pokušava da razvije neku filozofiju, što mu donekle i uspijeva, ali završava ovom rečenicom koja nas podjeća da je u pitanju čovjek koji nije dovoljno obrazovan da bude filosof. Takođe, likovi su često modelovani kroz svoje postupke, kao vojnik i njegova sestra, koji gledajući prsten na odsiječenom prstu, planiraju da njime obave vjeridbu, ili plaćenici koji odustaju od namjere da ubiju Obrada nakon što su, ne znajući, primili jelo od njega, nego ga čak i provedu pored zasjeda. Iz ovakvih primjera vidimo da je autor poklanjao pažnju tačkama gledišta i modelovanju likova i da nije slučajno neko manje ili više modelovan. Ali, koji je kriterijum? Upravo tu se, rekao bih, spaja razuđeni sižejni tok sa ovom temom, modelovanjem likova, i upravo tu počinje najdiskutabilniji dio ovog rada. Autori upućeni u opus Rista Ratkovića, svjesni su važnosti i funkcije sna u njegovim djelima, budući da je Ratković podržavao Frojda i njegovu teoriju psihoanalize. Struktura ovog djela apsolutno odgovara strukturi sna: nepovezana radnja, metamorfoze likova (u sceni sna u kojoj se Isus preobražava u Milušu, Anu i Bogorodicu ili kada seljanka koja doji dijete postaje čas Magdalena čas Ana) u snovima likova ali i van snova (doduše ne bukvalna metamorfoza) kao u sceni u kojoj starice koje su kupale Vasviju tvrde da se pretvorila u zmiju prilikom kupanja, a scene koje podsjećaju na snove imamo često u romanu recimo u XIII glavi, koja je sva kao bunilo, san, u kojoj Vasko nailazi na leševe i umjesto prirodnog nagona da se skloni odatle, on sjedi pored leševa i gleda seljanke kako se kupaju pri čemu se istovremeno opisuju mravi koji izlaze iz usta leša, zatim lirska poređenja Đorđevog lika, mnogo neočekivanih mjesta, kao u sceni u kojoj Vasko, kao dijete, odvali nokat nožnog prsta, udarivši u kamen, i nakon prvobitnog šoka, umjesto jaukanja i bola, on iz toga razvija filozofiju o ratu, duši i smislu ljudskog postojanja, i isto toliko neočekivana smjenjivanja raspona fokalizacije, od nulte (koja je veoma česta u ovom djelu, do te mjere da bih rekao da je pripovijedanje pretežno auktorijalno, a ne personalno koje naginje ka auktorijalnom, mada ima dosta mjesta u tekstu koja upućuju i na to, međutim, toliko se često iz personalnog pripovijedanja pređe u auktorijalno, ili obratno, da je teško razlučiti šta je zastupljenije) do veoma sužene, što je ranije tumačeno kao nedosljednost i mana, kao što je za manu uzimana i skokovitost u naraciji i hronologiji, koju N. Vuković, u već pomenutom predgovoru, uzima kao neprirodnu, ali koja je sasvim prirodna u stanju sna u kojem nema konkretne i čvrsto povezane radnje i u kojem likovi i dešavanja uvijek ostaju nedorečeni i neobrađeni, u snu nakon kojeg onome koji je sanjao ostane da pokuša da poveže scene kojih se sjeća sa onim izgubljenima, da sazna ko bi mogao biti lik koji mu je maglovito ostao u sjećanju i čije se funkcije ili karaktera ne sjeća u potpunosti, kakav je slučaj sa čitaocem ovog romana, sudim po svojem iskustvu.  
            U uvodu sam pomenuo da mi je jezik bliži nego književnost (ne i da jedno volim više od drugog!) a glavni razlog tome jeste činjenica da je jezik uglavnom striktan, zna se, recimo, tačno šta je fonem(a), kojem padežu odgovara koji oblik i funkcija, koje riječi spadaju u koju grupu promjena, kada se koristi koje vrijeme i slično... U književnosti na jedno pitanje najčešće može doći više odgovora pri čemu jedan od tih odgovora ne mora biti tačniji od drugog, što ne znači da i u tom dijelu nema povelik broj konkretnih i jasno definisanih stvari. Tumačenje nekog djela je osjetljiv posao i to je jedna od onih stvari na koje se može dati više odgovora, pa ne bi bilo nemoguće da neki davno upokojen pisac (možda baš Ratković) upiše jezik i književnost i na seminarski rad o sopstvenom djelu (možda baš to djelo bude Nevidbog) dobije poen ili dva, od deset, recimo (naravno, ukoliko izuzmemo činjenicu da je nemoguće da sam pisac vaskrsne ili se reinkarnira :D). Zbog toga ostajem miran na kraju ovog rada, znajući da ovo zasigurno nije najbolji rad o ovom romanu, ako se može i računati u rad, ali da je jedno od validnih tumačenja, iako očigledno nedovoljno razrađeno.


[1] U pitanju je studentski časopis Pištaljka, koji uređuje grupa studenata sa Filozofskog fakulteta u Nikšiću
[2] Neki autori smatraju da se Zanovoćeva Turska pisma prvi crnogorski roman (tvrdeći da je ovo djelo epistolarni roman)
[3] Radi se o izdanju koje je objavila Univerzitetska riječ, 1991. u Nikšiću. Neću stavljati formalne reference i stranice, jer sam već objasnio da ovo nije klasičan naučni rad, a predgovor ima tek petnaestak stranica, koga zanima, lako će naći ovo o čemu govorim.

No comments:

Post a Comment