Kada
sam dobio ponudu da napišem neki rad za ovaj časopis[1], podrazumijevalo se da to
bude iole ozbiljan naučni rad, međutim, kada sam se upustio u to, shvatio sam
da su ispred mene dvije velike prepreke: prvo, ja sam više pažnje posvetio
jeziku nego književnosti (mada i sam pomalo piskaram, a književnost je imala i
malu prevagu kada sam upisivao ovo što studiram sada), pa nijesam siguran da
bih mogao baš kvalitetno i relevantno pisati o stvarima koje se tiču dublje
analize književnosti, a druga, i vjerovatno veća prepreka jeste moja navika da
sve radim u posljednjem trenutku, što je prouzrokovalo stanje u kojem pred
sobom imam samo djelo o kojem planiram da pišem, i svega tri stručna rada o
njemu, a za jedan od njih čak i nemam podatke koje bih mogao staviti kao
referencu, zbog čega sam odlučio da u jednoj opuštenijoj formi obradim ono što
sam planirao, dakle, da iznesem neka svoja zapažanja i skrenem pažnju na
nekoliko nedorečenosti i nepreciznosti u ranijim radovima u vezi sa romanom Nevidbog.
Premda je u
skorije vrijeme roman Despa Nikole
Petrovića preuzeo od Ratkovićevog romana titulu najstarijeg crnogorskog romana[2], nesumnjiva je važnost
romana Nevidbog, a njegovo osigurano
mjesto u crnogorskoj književnosti jasan je pokazatelj razloga interesovanja
mnogih autora (N. Vuković, T. Bečanović, S. Korać, R. Konstantinović, M.
Ivanović...) za ovo djelo. O
žanrovskom određenju ovog djela je ranije bilo dosta rečeno i taj aspekt je
prilično zaokružen, ne samo zbog toga što je sam autor jasno odredio djelo kao
roman, što se može vidjeti iz podnaslova, već i zato što se sa tim stavom slaže
i većina autora, premda postoje i razna tumačenja zašto ovo djelo ne bi trebalo
nazivati romanom, a ta tumačenja su bazirana na širokom spektru argumenata,
počev od često prisutnog lirskog elementa, preko nehomogenosti radnje koja bi
trebalo da bude krunisana zapletom kao osloncem romaneskne strukture, do teze o
tome da su likovi nedovoljno dorađeni da bi se ovo djelo moglo klasifikovati
kao roman. Novo Vuković, u predgovoru ovom romanu[3], objedinjuje ove teze, pa
kaže:
Sižejna rastrganost, nepostojanje centralnog
zapleta u klasičnom značenju tog pojma, kao osnovnog kohezionog činioca,
neubjedljivost glavnih junaka, a nadasve preeksponiranog lirskog elementa, čine
od Ratkovićevog teksta hibridno djelo, bez jasnog profila.
Ipak,
Vuković zatim kvalifikuje ovo djelo kao varijetet porodičnog romana, tako da
vjerujem da je opravdano korišćenje termina roman
u ovom radu. Ono što je nama ovdje zanimljivo, jeste ranije pomenuta problematika
razuđenosti radnje i naizgled nedorađenih likova. U predgovoru N. Vukovića,
vidimo neke nepreciznosti kada se govori o likovima: prije svega, ovaj autor,
govoreći o trima generacijama porodice Jeremić, pominje Obrada i Đorđa,
njihovog oca i Obradovu djecu, koju navodi i po imenu: Vasko i Miluša. Međutim,
u samom romanu nailazimo na sljedeći dio:
Sasvim iznenada, ne znajući šta ga navede na tu
misao, Vasko zapita samoga sebe: šta bi bilo da mu otac pogine. U isto vreme,
on oseti, sa zaprepašćenjem, da to nije nemoguće; na protiv, da svaki čas može
dojuriti vest o njegovoj smrti. Šta bi bilo sa njihovom kućom? Budiša,
nedorastao da preuzme očev posao, mati isuviše slaba za takve stvari, a on,
Vasko, osećaše se potpuno nesposoban da produži očevo zanimanje.
Iz ovog
odlomka vidimo da je postojao još jedan član treće generacije Jeremića, Budiša,
brat Vaskov. Situacija u kojoj N. Vuković njega izostavlja pri nabrajanju, može
se pripisati činjenici da je ovo jedini pomen tog lika koji uopšte nije
modelovan nikako, osim ako uzmemo odrednicu nedorastao.
Druga nepreciznost u predgovoru jeste kada se govori o drugoj porodici, o
Orlićima, koje Vuković prepoznaje kao oca i sina. I to se može uzeti kao stanje
proizišlo iz nedovoljno razrađene veze među Orlićima, koji, istini za volju, i
nijesu u prvom planu, ali se provlače kroz čitavo djelo na bazi kontrasta spram
porodice Jeremić, čija se kulminacija postiže u posljednjoj glavi. Međutim, u
XVI glavi, koja nosi naslov Mapa
neizvjesnosti, kaže se: Naoružane
sluge i mlađi brat Lukin, istresali su varjačom u šake bežanijske. Kroz
djelo se i pominju samo Luka Orlić i mlađi
Orlić, izuzev već pomenute glave u kojoj se navodi da je mlađi Orlić zapravo Lukin brat, a ne
sin. Sada bi se moglo ishitreno zaključiti da Risto Ratković nije poklanjao
mnogo pažnje modelovanju likova, međutim, druga mjesta u tekstu upućuju na
suprotno. Ratković je itekako posvetio pažnju modelovanju likova, ali je njegov
pristup tome unekoliko drugačiji od uobičajenog. Jasno je da je najbolje
obrađen lik Vaska Jeremića, koji je modelovan sa unutrašnje tačke gledišta, dok
su ostali karakterisani sa spoljašnje, pri čemu ni to po važnosti. Kada kažem
da likovi nijesu modelovani po važnosti, to znači da se neki manje bitni likovi
modeluju unekoliko dublje i preciznije od likova koji zauzimaju više prostora u
djelu ili imaju značajniju ulogu, pa tako Obradovi roditelji nijesu uopšte
imenovani a kamoli dublje karakterizovani (pri čemu je, ruku na srce, liku
majke posvećeno više pažnje), a mnogo više saznajemo o seljaku Rizvanu koji se
pojavljuje tek u jednoj glavi, kao Vaskov pratilac ili o Stoji Mladenovoj, koja
je periferni lik, mada ostavlja jak utisak na čitaoca. Dešava se i da lik nije
modelovan radi samog modelovanja, kao što je to slučaj sa likom Đorđa Jeremića,
koji je suštinski nevažan za dalji razvoj romana, a koji se pominje na početku
i u XIV glavi, i koji je modelovan više radi kompletnijeg uvida u Obradov lik
nego iz želje da se zaokruži lik samog Đorđa (tako se može reći i da su bitni
ženski likovi tu da upotpune lik Vaska Jeremića). Karakterizacija ovog lika se
unekoliko zasniva na snažnim lirskim i neuobičajenim poređenjima i odrednicama
pa se za njega u djelu kaže da je i tele i ljiljan u isti mah ili da je
božanski i rascvetan. U ranije pomenutoj XIV glavi, koja nosi naziv Vasvija, pripovjedač kazuje sljedeće: Od one davne noći, kad mladog Đorđa ubiše
Turci, samo zato što nisu mogli da ga gledaju, onako božanski izraslog i
rascvetanog, od one davne noći, Vasvije preblede zauvek. Stanko Korać, u
svom radu o ovom djelu, tvrdi da je Đorđa ubio Vehbo zbog Vasvije, što se
djelimično može bazirati na činjenici da je na samrti Đorđe, tražeći osvetu,
rekao da ga je ubio Vehbo (mada se nigdje ne pominje eksplicitno da je to bilo
zbog Vasvije, a iz onoga što je rečeno, razlog se može samo nagađati). Međutim,
kako god bilo, ovo je zanimljiv dio koji oslikava Ratkovićevo umijeće: nije
slučajno što se na jednom mjestu govori o Đorđevoj smrti od Vehbove ruke a na
drugom se kao vinovnici prepoznaju Turci, a ni to što se pominje i treća
varijanta, koju iščitavamo iz dijela koji glasi:
Majka se te noći grdno iznakazila, čupala je
pramenjem kosu, odrezala dva prsta na ruci, i najzad, pomerila mozgom. Nekoliko
dana posle, i nju sahraniše. Sišla je u zemlju sa jednom tajnom. Ne stiže
nikome da objasni ono što je samo ona znala. Da li je majka Luke Orlića pomogla
da Đorđe bude ubijen.
Jedna od
varijanti je izrečena sa Đorđevog gledišta, druge dvije kroz naratora ali sa
aluzijom na Vasvijino gledište i gledišta majke Đorđa i Obrada. Zanimljivo je
da među radovima autora koji su se ranije bavili ovim romanom, a koje sam imao
priliku da iščitam, niko ne pominje XXII glavu, Sestrino pismo, u kojoj se, na zaista nesvakidašnji način
produbljuje lik Vaskove sestre Miluše. To je urađeno uvođenjem interpunkcijskih
znakova u minus postupak, budući da, osim dva uzvičnika na kraju dvije rečenice
prvog pisma, nijedna rečenica u četiri pisma, bila upitna, uzvične intonacije
ili izrična, nije završena nikako osim tačkom. Ovo nije jedinstven primjer da
se likovi modeluju kroz pismenost koju pokazuju kroz epistolarnu formu, ali je
takav postupak rijedak. Na svim ostalim mjestima u romanu, znakovi
interpunkcije su uglavnom pravilno upotrijebljeni, bilo da je riječ o dijalogu,
rečenicama koje izgovaraju likovi ili narator... Blisko ovome, modelovanje kroz
frazeološku tačku gledišta imamo u dječijem uzviku kroz pjevanje:
„Jeroplam,
jeroplam!
Nebo će da
ga pape!
Nebo će da
ga pape!“,
gdje se autor služi dječijom frazeologijom i
tačkom gledišta da opiše dolazak aviona, ili u rečenici Gavra Galibarde: „Ne
ide mi u znavanje.“ gdje je prikazan priprosti seljak koji pokušava da razvije
neku filozofiju, što mu donekle i uspijeva, ali završava ovom rečenicom koja
nas podjeća da je u pitanju čovjek koji nije dovoljno obrazovan da bude
filosof. Takođe, likovi su često modelovani kroz svoje postupke, kao vojnik i
njegova sestra, koji gledajući prsten na odsiječenom prstu, planiraju da njime
obave vjeridbu, ili plaćenici koji odustaju od namjere da ubiju Obrada nakon
što su, ne znajući, primili jelo od njega, nego ga čak i provedu pored zasjeda.
Iz ovakvih primjera vidimo da je autor poklanjao pažnju tačkama gledišta i
modelovanju likova i da nije slučajno neko manje ili više modelovan. Ali, koji
je kriterijum? Upravo tu se, rekao bih, spaja razuđeni sižejni tok sa ovom
temom, modelovanjem likova, i upravo tu počinje najdiskutabilniji dio ovog rada.
Autori upućeni u opus Rista Ratkovića, svjesni su važnosti i funkcije sna u
njegovim djelima, budući da je Ratković podržavao Frojda i njegovu teoriju
psihoanalize. Struktura ovog djela apsolutno odgovara strukturi sna: nepovezana
radnja, metamorfoze likova (u sceni sna u kojoj se Isus preobražava u Milušu,
Anu i Bogorodicu ili kada seljanka koja doji dijete postaje čas Magdalena čas
Ana) u snovima likova ali i van snova (doduše ne bukvalna metamorfoza) kao u
sceni u kojoj starice koje su kupale Vasviju tvrde da se pretvorila u zmiju
prilikom kupanja, a scene koje podsjećaju na snove imamo često u romanu recimo
u XIII glavi, koja je sva kao bunilo, san, u kojoj Vasko nailazi na leševe i
umjesto prirodnog nagona da se skloni odatle, on sjedi pored leševa i gleda
seljanke kako se kupaju pri čemu se istovremeno opisuju mravi koji izlaze iz
usta leša, zatim lirska poređenja Đorđevog lika, mnogo neočekivanih mjesta, kao
u sceni u kojoj Vasko, kao dijete, odvali nokat nožnog prsta, udarivši u kamen,
i nakon prvobitnog šoka, umjesto jaukanja i bola, on iz toga razvija filozofiju
o ratu, duši i smislu ljudskog postojanja, i isto toliko neočekivana
smjenjivanja raspona fokalizacije, od nulte (koja je veoma česta u ovom djelu,
do te mjere da bih rekao da je pripovijedanje pretežno auktorijalno, a ne
personalno koje naginje ka auktorijalnom, mada ima dosta mjesta u tekstu koja
upućuju i na to, međutim, toliko se često iz personalnog pripovijedanja pređe u
auktorijalno, ili obratno, da je teško razlučiti šta je zastupljenije) do veoma
sužene, što je ranije tumačeno kao nedosljednost i mana, kao što je za manu
uzimana i skokovitost u naraciji i hronologiji, koju N. Vuković, u već
pomenutom predgovoru, uzima kao neprirodnu, ali koja je sasvim prirodna u
stanju sna u kojem nema konkretne i čvrsto povezane radnje i u kojem likovi i
dešavanja uvijek ostaju nedorečeni i neobrađeni, u snu nakon kojeg onome koji
je sanjao ostane da pokuša da poveže scene kojih se sjeća sa onim izgubljenima,
da sazna ko bi mogao biti lik koji mu je maglovito ostao u sjećanju i čije se
funkcije ili karaktera ne sjeća u potpunosti, kakav je slučaj sa čitaocem ovog
romana, sudim po svojem iskustvu.
U
uvodu sam pomenuo da mi je jezik bliži nego književnost (ne i da jedno volim
više od drugog!) a glavni razlog tome jeste činjenica da je jezik uglavnom
striktan, zna se, recimo, tačno šta je fonem(a), kojem padežu odgovara koji
oblik i funkcija, koje riječi spadaju u koju grupu promjena, kada se koristi
koje vrijeme i slično... U književnosti na jedno pitanje najčešće može doći više
odgovora pri čemu jedan od tih odgovora ne mora biti tačniji od drugog, što ne
znači da i u tom dijelu nema povelik broj konkretnih i jasno definisanih
stvari. Tumačenje nekog djela je osjetljiv posao i to je jedna od onih stvari
na koje se može dati više odgovora, pa ne bi bilo nemoguće da neki davno
upokojen pisac (možda baš Ratković) upiše jezik i književnost i na seminarski
rad o sopstvenom djelu (možda baš to djelo bude Nevidbog) dobije poen ili
dva, od deset, recimo (naravno, ukoliko izuzmemo činjenicu da je nemoguće da
sam pisac vaskrsne ili se reinkarnira :D). Zbog toga ostajem miran na kraju
ovog rada, znajući da ovo zasigurno nije najbolji rad o ovom romanu, ako se
može i računati u rad, ali da je jedno od validnih tumačenja, iako očigledno
nedovoljno razrađeno.
[1]
U pitanju je
studentski časopis Pištaljka, koji
uređuje grupa studenata sa Filozofskog fakulteta u Nikšiću
[2]
Neki autori smatraju
da se Zanovoćeva Turska pisma prvi
crnogorski roman (tvrdeći da je ovo djelo epistolarni roman)
[3]
Radi se o izdanju
koje je objavila Univerzitetska riječ, 1991.
u Nikšiću. Neću stavljati formalne reference i stranice, jer sam već objasnio
da ovo nije klasičan naučni rad, a predgovor ima tek petnaestak stranica, koga
zanima, lako će naći ovo o čemu govorim.
No comments:
Post a Comment