A slijepac
slijepca ako vodi, oba će u jamu upasti.
(Jevanđelje
po Mateju, 15:14)
Naš, bez sumnje, najpoznatiji satirični pripovjedač,
Radoje Domanović (16. februar 1873 - 4. avgust 1908) za kratko vrijeme tokom
kojeg je stvarao u književnim vodama, ostavio je neizbrisiv trag i umjetnički
veoma vrijedna djela, kao pisac koji je uveo i afirmisao
satirično pripovedanje kod nas.
Kako je bio čovjek koji je rođen na selu a školovan i odrastao u gradu, imao je
odlične uslove da postane ono što je bio – kritičar društva i mana vlasti, i
čovjek sposoban da saosjeća sa sudbinom seljaštva, sa sudbinom naroda, čvrsto
vezan za njihove potrebe. Kritika njegovog pera bila je usmjerena ka
ugnjetavačima, ali Domanović nije štedio ni potlačene koji su to dozvoljavali
ne usuđujući se da promijene svoj položaj i usprotive se vlasti, već se
poltronski priklanjajući onome što im je suđeno i prihvatajući ćutke sve nedaće
koje im je vrijeme donosilo.
Čedomir Mirković o tome kaže:
Domanović je deo svoga vremena i po čvrstoj
vezanosti - a to je slučaj ne samo sa većinom pisaca, nego i sa gotovo svim
intelektualnim i kulturnim radnicima toga doba - sa sudbinom naroda, sa
preokupacijama i težnjama najširih slojeva. Njegovo poimanje književnog rada,
mada retko direktno iskazano, saglasno je sa tada dominirajućim shvatanjem
uloge književnika kao javnog radnika čije delo i ponašanje ne mogu biti
odvojeni od najaktuelnijih zbivanja u političkom, kulturnom i celokupnom javnom
životu. Takvo shvatanje, koje je u literaturi učvrstio srpski realizam, obojeno
je i podstaknuto idejama Svetozara Markovića da je književnost i neka vrsta
pisane hronike, svojevrsna istorija sudbine naroda.[1]
Mi ćemo se u ovom radu pozabaviti najpoznatijom
Domanovićevom pripovijetkom, uz pripovijetku Danga, a riječ je naravno o pripovijeci Vođa.
Ono što moramo
primijetiti dok čitamo ovu pripovijetku, jesu ironija i satira u svakom momentu
dešavanja, u svakom dijalogu, u svakoj novoj sceni i u vezi sa svim novim
dešavanjima. Uočavamo i jasnu fabulu, ali takođe ne možemo a da ne primijetimo
i uzročno-posljedični tok,
odnosno činjenicu da se slike, to jest situacije, hronološki smjenjuju, bez
retrospektiva i elipsi. Priča nas na samom početku uvodi u sam centar zbivanja,
gdje zatičemo grupu ljudi na nekoj vrsti narodnog zbora, pri čemu jedan od njih
drži govor i objašnjava kako bi trebalo preći na neki plodniji i zahvalniji
prostor, gdje biše mogli živjeti od svojeg rada. Prvo što zapažamo na početku
pripovijetke jeste da likovi nemaju imena, a tako ostaje i do kraja. To nas
upućuje na vjerovatnu piščevu namjeru da kroz narod jednoga sela predstavi narod
cijele države. Jedini lik kod kojeg primjećujemo distinkciju u odnosu na
ostale, ako izuzmemo stranca (vođu) jeste govornik, koji se uvijek tako naziva
i koji je uz vođu i kad su svi ostali protiv njega. Taj lik se donekle može
porediti sa likom Skvilera iz knjige Životinjska
farma, Džordža Orvela, utoliko prije što je ta knjiga takođe svojevrstan
kritički, ironijom i satirom prožet, osvrt na političku scenu i određenu
ideologiju. Tako bismo i u ovom Domanovićevom govorniku, kao u Skvileru, mogli
prepoznati simbol medija i propagande, koja najprije priprema teren a onda
veliča vođe i, često bez ikakvog dokaza, potire drugačija mišljenja i dovodi
narod u zabludu...
Zanimljiv umjetnički postupak je i pripovjedačev uvod
koji nema veze sa fabulom pripovijetke, već poziva čitaoce da vjeruju u ono što
je u toj pripovijeci rečeno. Ova pripovijetka je alegorija, što znači da tek iz
cjeline teksta možemo zaključiti na šta se on zapravo odnosi. Nakon što su
učesnici zbora, koji su ujednačeni i kolektivizovani, ne samo zbog činjenice da
nemaju imena već i zbog toga što ih je pisac i opisivao kolektivno, pri čemu su
jedine individualne odrednice one koje se odnose na starost ili pol, odlučili
da treba da napuste neplodnu i kamenitu
zemlju i shvatili da ne mogu to uraditi tako što će svako otići na svoju
stranu, shvataju da moraju odabrati vođu. Ovaj momenat je ključni u ovom
književnom tekstu, to je prelomni momenat jer od izbora vođe zavisi i sudbina
svih tih ljudi. Ipak, ovaj neorganizovani skup brzopleto donosi odluku da za
vođu odabere potpunog stranca, zbog toga što im se učinio mudrim i zbog toga
što je njegovo porijeklo njima bilo nepoznato, pa su iz toga zaključili da ako
je sa nekog drugog mjesta došao, može i njih povesti na neko drugo mjesto. U
njegovom ćutanju i neprestanom gledanju u zemlju oni ne vide nešto sumnjivo,
već viziju mudrosti vrijednu divljenja. Time daju sliku o sebi, kao o
razuzdanom i nadasve nepromišljenom kolektivu, kolektivu kojem je potreban
jedan čovjek koji će njima upravljati što se vidi prije pomena mističnog vođe,
jer u svim trenucima trajanja opisa zbora, dok nečiji glas ubjedljivo ne
nadjača ostale glasove, oni se ponašaju kao rulja, pričajući uglas i ne
slušajući jedni druge. Iako ne znaju o mističnom strancu ništa više nego što su
znali prije nego što su ga pitali da ih vodi, na šta im je on potvrdno
odgovorio u dvije riječi (što je isto tako kod njih izazvalo divljenje i potvrdu neuobičajeno izražene
mudrosti), oni mu povjeravaju svoje sudbine i dogovaraju se da već sjutra krenu.
Isto onako kako su razlog za divljenje pronašli u njegovom ćutanju i gledanju u
jednu tačku, tako su pokretima njegovog štapa, kojim je mahao po vazduhu
lijevo-desno, vidjeli još jedan dokaz mudrosti, elegancije i prefinjenosti.
Osim apsurda, što bezuslovno povjerenje jednom ovakvom vođi definitivno i
jeste, apsurdno je i to što svaki njegov potez tumače na način da to podiže
njegovu reputaciju, a mimo svake logike. Tako kada njihov vođa nabasa na plot,
oni zaključuju da je to uradio kako bi im dao znak da zaj plot sruše, iako im
djeca sugerišu da postoje i vrata (što je momenat koji možemo povezati sa
pričom o carevom novom odijelu, kada se podanici dive caru i poltronski hvale
njegovo odijelo, a jedno dijete je među njima najrazumnije). Takođe, kada vođa
upadne u trnjak, oni nastavljaju za njim i čupaju trnje golim rukama, jer
tumače tako njegov postupak, da bi se priča kasnije toliko razvijala ka vrhuncu
apsurda da su spremni ići do te mjere da za njim iznova ruše prepreke i skaču u
jame, pravdajući pritom čak i smrti nekolicine ljudi koji su krenuli na taj put
kao malu žrtvu za opštu dobrobit. Jedna od zanimljivosti i jedno od umjetničkih
rješenja koja pokazuju da je pisac promišljao o stilu, koliko i o
funkcionalnosti pripovijetke, a koje je uveo Domanović u ovu pripovijetku jesu
momenti kakvi su:
„Eto puta, eto puta – rugaju se gnevno oni uz vođu – a ko li zna kud
vodi, slepci jedni? Ne mogu svi zapovedati, on zna kud je bolje i preče!
Provaljujmo trnjak.“ ,[2]
ili:
„Sutra ću izgubiti, ako je tako, i ovo drugo oko! ... – progunđa ljutito
ona žena.
(...)
Jest, izgubićeš drugo oko – planu govornik - pa neka oba
izgubiš. Ništa to nije da jedna žena izgubi oči za ovako veliku stvar. To je
sramota! Misliš li na dobro i sreću svoje dece? Neka polovina nas propadne za
ovu stvar, pa ništa. Čudna li čuda, jedno oko. Šta će ti oči kad ima ko za
nas da gleda i vodi nas sreći?“. [3]
Tako seljaci čak i pominju sljepilo i gubitak očiju,
ali i dalje ne sumnjaju da njihov vođa ne može da vidi. Govornik tvrdi da oni i
ne trebaju oči kada ima neko ko gleda za njih, a da pritom nije ni sam siguran
da je to tako. Kritiku vlasti koja ostaje nijema na patnje naroda, a i odnos
ondašnjeg seljaštva prema takvoj vlasti, Domanović majstorski prikazuje u
dijelu pripovijetke koji prenosimo u citatu:
„Neko slomio nogu, neko ruku, neko razbio
glavu, pa ga krv zalila po licu. Kako ko, tek niko čitav sem vođe. Gledaju vođu
mrko, popreko i stenju od bola, a on ni glave da digne. Ćuti i misli, kao svaki
mudrac.“. [4]
Upravo u ovoj sceni, kada putovanje traje već danima,
i sve češće ljudi bivaju povrijeđeni ili čak umiru, ali i dalje prate vođu,
kulminira apsurdnost njihovog postupka a zatim se otkriva i bezizlaznost
situacije. Čak se ni tada preostala trojica pratilaca ne suprotstavljaju vođi
koji ih je iznevjerio, već padaju u očajanje. Č. Marković o tome govori:
„Vođa, na
primer, govori, opet, o nakaznostima vlasti, kroz njene predstavnike, koji,
koristeći psihologiju naivne mase, umudreno vode, ne znajućini sami kuda u
stvari idu. No i ovde, slično kao i u Dangi, priča o vođi predstavlja samo
početni sloj pripovetke i samo je jedan deo satiričnih značenja; satiri je
mnogo direktnije i sa daleko više književnog uspeha izložen sam narod, što
dozvoljava da bude žrtva primitivnih i šarlatanskih tribuna. I ova pripovetka
želi, i uspeva, da postigne najmanje dva cilja: i da sa mnogo gneva i tamnih
boja naslika političke prvake i predstavnike vlasti, da ih direktno ismeje i
izvrgne javnom gnevu, i, sa druge strane, da bude opomena, mogli bismo čak reći
neka vrsta moralnog kodeksa.”[5]
Vrhunac pripovijetke je svakako epilog koji sadrži
priznanje vođe da je slijep od rođenja i shvatanje trojice preostalih da ne
znaju kako i kuda dalje. Upečatljiv je opis mjesta na koje su stigli: „Predeo
nepoznat, go kamen, a puta nigde.“, koji upućuje na to da su njihove nade
propale, a njihovi napori uzaludni.
Veličina ove pripovijetke nije samo u tome što je
stilski i umjetnički besprekorno urađena, i to na način da ipak ostane vjerna
zahtjevima epohe kojoj pripada (što nije polazilo za rukom velikom broju pisaca
iz perioda realizma, jer su, u želji da što realističnije prikažu priču koju
žele da plasiraju recipijentu, gubili skoro svaku odliku umjetničkog i
stilskog), već i u činjenici da, premda je utvrđeno da je „Vođa“ gotovo sigurno
aluzija na Nikolu Pašića i njegovo vođenje Radikalne stranke (ovo je, ponovo, pozitivističko
tumačenje), ova pripovijetka mnogo šira od toga, njena se funkcionalnost ogleda
u tome da je primjenjiva za skoro svaki narod u nekom od razdoblja njegovog
istorijskog razvoja, a zatim, najšire gledano, može govoriti o svim
predstavnicima potlačenih i tlačitelja.
No comments:
Post a Comment