Hronotop romana "Na Drini ćuprija"

U ovom radu ćemo se pozabaviti određivanjem prostorno-vremenskog presjeka i same organizacije vremena i prostora u Andrićevom romanu “Na Drini ćuprija”. S obzirom na to da je u romanu specifičan raspored odnosa vremena i prostora, o čemu će dalje biti govora, a uzevši u obzir i pripovjedačku situaciju (i znajući da u odnosu na određenu pripovjedačku situaciju nailazimo i na drugačiji odnos prema hronotopu), potrudićemo se da obuhvatimo u potpunosti ove vremensko-prostorne varijante.

            Andrićevo djelo izuzetnog kvaliteta, specifično je po mnogo čemu, a jedna od tih specifičnosti se ogleda i u organizaciji vremena i prostora. Konkretno, za razliku od većine romana u kojima se pripovijedanje vezuje ili za jedno mjesto i vrijeme, ili za više mjesta i vremena (pri čemu se često susrijećemo i sa hronotopom putovanja), ovdje imamo kombinaciju ova dva tipa: mjesto je jedno, statično, a vrijeme se mijenja i proteže kroz bezmalo četiri vijeka.

Prije svega, trebalo bi se pozabaviti samim pojmom hronotop. Ovaj pojam u nauku o književnosti uvodi M. Bahtin, koji ga definiše kao suštinsku uzajamnost vremenskih i prostorni odnosa, onako kako su oni umetnički dati u književnosti[1]. Hronop je veoma bitan za književno djelo, jer stoji u osnovi formiranja sižea, a svako neopravdano odstupanje od uzetog vremena ili prostora, narušava strukturu djela, otežava praćenje zbivanja i, samim tim, čini djelo lošim. Na trenutak ćemo odstupiti od priče o hronotopu i pozabaviti se pripovjedačkom situacijom u ovom romanu. Ovaj roman je utemeljen na auktorijalnom pripovijedanju, dakle, susrijećemo se sa sveznajućim pripovjedačem, što je i razumljivo, jer je skoro nemoguće u nefikcionalnom romanu očekivati da djelo bude roman u prvom licu ili da je zastupljeno personalno pripovijedanje, a da to bude u vremenskom opsegu od četiri vijeka. Auktorijalno pripovijedanje je u zanimljivom odnosu sa hronotopom, jer se ta pripovjedačka situacija smatra najslobodnijom u vezi sa poznavanjem vremena i prostora, ma koje njihove dimenzije bile (jer samo sveznajući pripovjedač može znati šta se događalo tokom ovako dugog vremenskog perioda, i to do u tančine, do osjećanja i osjećaja pojedinih likova, njihovih emocija i misli, i tome slično), ali ga redovno karakteriše i udaljenost od vremena i(li) prostora o kojima govori. Tako se susrijećemo sa dva nova pojma, od kojih se jedan vezuje za vrijeme dešavanja radnje o kojoj se govori, a drugi je vezan za vrijeme pripovijedanja o događajima o kojima je riječ. To nas upućuje na pojam dvostruke temporalnosti[2], odnosno, na postojanje dijegetičkog vremena i vremena (često se srijećemo i sa terminom “pseudovremena”) pripovijedanja. U romanu Na Drini ćuprija imamo slučaj narativne anahronije, pošto nam se ta dva vremena (dijegetičko vrijeme i vrijeme pripovijedanja) ne podudaraju.  Da bismo bliže objasnili sve ovo o čemu smo do sada imali prilike da govorimo, poslužićemo se romanom koji je predmet našeg istraživanja, te na konkretnim primjerima pokazati praktičnu primjenu korišćenih termina.

Već na samom početku, u prvoj glavi romana, pripovjedač nam govori o mjestu na kojem se radnja odvija. Opisujući rijeku Drinu, njenu prirodu i prirodu oko nje, pripovjedač kaže:

           

Takvo jedno proširenje nastaje i ovde, kod Višegrada, na mestu gde Drina izbija u naglom zavoju iz dubokog i uskog tesnaca, koji stvaraju Butkove stijene i Uzavničke planine.[3]

Tako nam daje do znanja da se pripovijeda o događajima koji se dešavaju u Višegradu, i, kao što smo već pomenuli, ta odrednica ostaje do kraja romana. Na nižim (ili užim) nivoima, mjesto se može vezati i za most koji se gradi u tom mjestu ili za još uži prostor, kuću, hotel, sobu... U suštini, na osnovnom nivou, radnja je vezana za Višegrad i most koji je izgradio Mehmed-paša Sokolović, koji je bio porijeklom sa tog prostora. Najveći dio radnje se dešava na mostu i oko njega, a i tu je čak moguće suziti taj prostor na središnji dio mosta, koji se naziva i kapijom. Dakle, odrediti mjesto dešavanja nije problem, makar ne u mjeri u kojoj je to slučaj sa vremenom. U narednoj glavi, pripovjedač nastavlja:

           

Sada nam se valja vratiti u vremena kada na ovom mestu nije bilo ni pomisli o mostu, pogotovu ne ovakvom kao što je ovaj. (...) Prva slika mosta, kojoj je bilo suđeno da se ostvari, blesnula je, naravno, još posve neodređena i maglovita, u mašti desetogodišnjeg dečaka, iz obližnjeg sela Sokolovića, jednog jutra 1516. godine, kada su ga tuda proveli na putu iz njegovog sela za daleki svetli i strašni Stambol.[4]

Ovaj dio upućuje na anahroniju o kojoj smo ranije govorili, konkretno, pripovjedač nas upućuje na to da on iz nekog neodređenog vremena, koje se uzima za “sadašnje”, jer je dato u prezentu, a za koje se može znati samo da nije prije 1914. godine, jer se tada okončava priča (naravno, sve to pod uslovom da se ne upustimo u nepreporučljive pozitivističke sfere i počnemo da tumačimo djelo vezujući ga za vrijeme kada je nastalo i kada je sam pisac živio, nasuprot ustaljenoj praksi da se “život” djela ne dovodi u vezu sa životom pisca istog), vraća u neko davno vrijeme, čija je odrednica data: u pitanju je 1516. godina. Pošto je radnja  uglavnom prospektivna, hronološki data, sa vrlo malo, pa i to najčešće dato kroz glas nekog od likova, retrospektivnih elemenata, dalje možemo pratiti razvoj vremena kroz odrednice na koje nas usmjerava narator, pa ćemo negdje naći konkretnu godinu dešavanja, kao što je to slučaj sa ranije pomenutim dijelom priče o odvođenju Mehmed-paše u Stambol, a negdje nam je data informacija o tome koliko je vremena od tada prošlo, što ćemo vidjeti u nekom od narednih citata. Sama godina početka gradnje mosta nije data, ali je naglašeno da je trajala pet godina, a godinu završetka vidimo iz dijela:

Po stotinu puta su tih dana sricani stihovi toga turiha, koje je napisao neki carigradski stihotvorac Badi, i koji su kazivali ime i zvanje onoga ko je sagradio ovu zadužbinu, kao i srećnu godinu 979. po Hedžri, to jest 1571. po hrišćanskom računanju, kada je ona završena.[5]

Iz toga zaključujemo da je početak gradnje mosta počeo 1566. godine, tačno pedeset godina otkako je desetogodišnji dječak, Mehmed-paša Sokoli, odveden iz svojeg rodnog sela. Andrić dalje vremenske odrednice u ovom djelu daje na početku različitih poglavlja, ali ne uvijek precizno. Tako peta glava počinje riječima:

Prošla je prva stotina godina, vrijeme dugo i smrtonosno za ljude i mnoga njihova djela, ali neosjetno za velike građevine, dobro smišljene i tvrdo zasnovane, a most sa kapijom i karavan-seraj pored njega stajali su i služili kao i prvog dana.[6]

Nije tačno dato od čega je prošlo sto godina, odnosno, da li je u pitanju 1616, 1666. ili 1671. godina u zavisnosti od toga odnosi li se na vrijeme odvođenja djece, početka ili kraja gradnje mosta., ali je ova elipsa definitivno valjan pokazatelj protoka vremena  U toj glavi imamo priču u priči, neku vrstu retardacije, u kojoj se priča o poplavi koja je uništila varošicu i dato je vrijeme te poplave kroz rečenicu:

Jedna od najvećih poplava uopšte, koja se desila u posljednjoj godini XVII vijeka, naročito se dugo pamtila i prepričavala.[7]

U narednoj glavi, na samom početku, imamo jednu zanimljivu rečenicu koja glasi: Početkom prošlog vijeka digla se buna u Srbiji.[8] Odavde nas pripovjedač upućuje na vrijeme iz kojeg pripovijeda, dakle, to vrijeme je vijek nakon onog kada se desila Karađorđeva buna (iz daljeg toka priče saznajemo da je riječ o upravo toj buni), odnosno - dvadeseti vijek. Tu je takođe dato i vrijeme u kojem se pripovijedanje nastavlja, to je, naravno, vrijeme trajanja bune. Deveta glava nam nosi nove informacije o vremenu dešavanja radnje, budući da počinje riječima:

Sedamdesetak godina posle Karađorđeve bune, zarati se opet u Srbiji, i odmah granica odgovori ustanku. (...) Početkom ljeta 1878. godine, prođoše kroz kasabu jedinice redovne turske vojske, na putu iz Sarajeva za Priboj.[9],

čime nam se jasno stavlja do znanja da se približavamo drugom dijelu romana koji ne govori o vremenu vladavine Turaka, već se bližimo vremenu austrougarske vladavine, što se u istoj glavi i dešava. Ovakve elipse ćemo često sretati kroz ovo djelo i kroz druge Andrićeve hronike, uopšte. Zatim se vrijeme ne mijenja mnogo do XIII glave, koju otvara rečenica: Nastupala je četvrta godina okupacije. Zatim u XIV imamo odrednice kakve su u poslednjoj četvrtini XIX vijeka ili To su bila ona tri decenija relativnog blagostanja i prividnog, francjozefskog mira. U XVI glavi se ponovo susrijećemo sa elipsom koja glasi:

Prošlo je dvadesetak godina otkako su prva austrijska, žuto obojena kola prešla most. (...) Nastupala je 1900, kraj toga srećnog stoljeća i početak novog, koje po shvatanju i osećanju mnogih, treba da bude još srećnije, kad su došli novi inžinjeri i počeli da obilaze most.[10]

Ponovo prelazimo jedan relativno dug period i za ovo, otprilike, dvije stotine stranica smo prešli period od 1516. do 1900. godine. Narednih stotinjak stranica zauzima vremenski prostor od svega 14 godina. To nas upućuje na činjenicu da je raznim elipsama, retardacijama, povremenim retrospektivama ili drugim književnim načinima manipulisanja vremenom, vrijeme pripovijedanja u poprilično velikoj anahroniji sa vremenom događanja o kojima se priča, što je odličan pokazatelj razlike između subjektivnog i objektivnog osjećaja vremenskog toka u književnom djelu. Zanimljivo je da nijesmo naišli na primjere subjektivnog određivanja vremena kroz likove (kao što bi bilo: Prošlo je dvadeset godina a njemu je to izgledalo kao svega par minuta), što je česta pojava u književnosti, međutim, to je vjerovatno nadomješteno ubrzavanjima i usporavanjima samog pripovijedanja. Sedamnaesta glava počinje pasusom:

Ali tu, pored mosta, u kasabi sa kojom ga je sudbina vezala, dozrijevali su plodovi novih vremena. Došla je godina 1908, i sa njom veliko uznemirenje i neka mukla prijetnja koja od tada više nije prestala da pritiskuje kasabu. [11]

U XXI glavi dolazimo do informacije o kraju ove hronike, rečenica kojom ta glava počinje glasi:

Najposle došla je i godina 1914, poslednja godina hronike o mostu na Drini.[12].

Time se završava ovaj hronološki prikaz života u varošici pored rijeke Drine.

Pošto smo utvrdili  glavna mjesta vremensko-prostornih presjeka, opisali način na koji su nam ta mjesta prikazana, utvrdili razliku između subjektivnog i objektivnog vremena, odnosno vremena pripovijedanja i vremena priče, možemo završiti ovaj kratki pregled romana “Na Drini ćuprija” i njegovog hronotopa, jer vjerujemo da smo razložili osnovne pojmove i dali konkretne primjere praktične upotrebe istih, kroz citate iz djela.

---

[1] Mihail Bahtin, str. 245.

[2] Andrijana Marčetić, str. 42.

[3] Ivo Andrić, str. 11.

[4] Ivo Andrić,  str. 21.

[5] Isto, str. 66.

[6] Isto, str. 70.

[7] Ivo Andrić, str. 74.

[8] Isto, str. 80.

[9] Isto, str. 111.

[10] Isto, str. 199.

[11] Ivo Andrić, str. 214.

[12] Isto, str. 266.