Mesopotamijska kultura je jedna od najstarijih kultura drevnog
istoka, poznata kao sumersko-vavilonsko-asirska kultura. Zna se da su na tom
području prvi književni tekstovi napisani sredinom trećeg milenijuma prije nove
ere. Sačuvani su na glini ili kamenim pločama, a zapisani znakovima klinastog
pisma. Razlikujemo Sumerce i tzv. Akađane (Asirci i Vavilonci). Oni su živjeli
jedni do drugih. Sumerska kultura propada pred kraj 3. milenijuma p.n.e, i tu
se diže Vavilonsko carstvo, koje traje do polovine 2 milenijuma p.n.e. Sumerce
i Akađane je povezivala sličnost u kulturi i religiji, ali su govorili
različite jezike. Za vrijeme najvećeg procvata sumerske književnosti se uzima
period od 2000-1800. godine p.n.e. Sve što imamo sačuvano od te književnosti,
sačuvano je prepisima sa glinenih pločica. To nije književnost u savremenom
smislu, nije protumačen ni kontekst u kojem su stvarana ta djela (za obrede,
zabavu, počast kralju...). Čitaocu su najpoznatiji epovi i mitovi, kojima
pristaje i ime „priče o junacima“.[1] Zabilježene su i poslovice, basne, kao i spisi filozofskog, moralističkog i
istorijskog karaktera (Hamurabijev
zakonik, recimo). Vrhunac vavilonske književnosti se veže za, otprilike,
1600. godinu prije nove ere. U cilju tumačenja ove književnosti je manje-više
potrebno poznavati religiju ovih naroda, budući da je tada književnost u načelu
služila religiji. Najstariji mit je „Inanin silazak u podzemni svijet“, a ep
„Ep o Lugalbandi“[2].
Najljepše i
najpoznatije djelo ovog prostora je „Ep o Gilgamešu“. Prve verzije su napisane
na sumerskom, ali ih ima i na vavilonskom, kombinovanjem je nastala kanonska
verzija. Taj ep čini dvanaest pjesama (pločica, epizoda...), koje nijesu sasvim
očuvane (srijećemo se sa nedostacima, nelogičnostima).
Na početku
upoznajemo Gilgameša, koji caruje u Uruku. On je trećinom čovjek a dvijema
trećinama božanstvo. On teško ugnjetava narod, u trenutku u kojem ga zatičemo,
tjera ih da dižu bogovima spomenike. Stanovnici Uruka se žale bogovima, koji mu
šalju druga, poludivlje stvorenje koje stvara boginja Aruru iz komada gline. To je Enkidu.
On će ometati lov na divljač, zbog čega se lovci žale Gilgamešu, koji ga
odvikava od toga tako što mu šalje kurtizanu Šahmatu, iz hrama boginje Ištar,
da ga ljubavlju ukroti i dovede u Uruk. Nakon što su u ljubavi proveli šest
dana i sedam noći, dolaze u Uruk, gdje se zapodijeva boj između Enkidua i
Gilgameša. Bitka završava bez pobjednika, pošto su bili jednake snage, a oni se
bratime i postaju nerazdvojni prijatelji. Gilgameš želi da se proslavi, i ima
ideju da to uradi tako što će posjeći kedrove koji rastu na čuvenoj Planini
kedrova, koje čuva strašni Humbaba,
nakon što je Humbaba uvrijedio Šamaša,
boga sunca. Dva prijatelja kreću u tu avanturu, praćeni molitvama i savjetima
staraca. Tokom tog putovanja se govori o snu Gilgamešove majke, Rišat.[3]
Uspijevaju da ubiju Humbabu, a u Gilgameša se zaljubljuje boginja Ištar, koja
mu nudi da joj postane muž. Gilgameš to odbija, nabrajajući njene ljubavnike koje
je uništila (pastira, lava, konja...), čime izaziva njenu srdžbu, pa ona moli
svojeg oca da stvori čudovište i pošalje ga na na Gilgameša. Bog Anu stvara nebeskog bika koji dahom
ubija stotinu, a gazi dvije stotine
ljudi, ali ga Gilgameš i Enkidu savladavaju. Upravo u ovoj epizodi se pominje
ta slava kojoj streme, kada Gilgameš govori Enkiduu: „Prijatelju, mi smo proslavili
svoja imena, ubili smo nebeskog bika!“. Nakon toga Enkidu sanja kako ga
orao odnosi u visine i baca ga, a on se pri padu smrska. Tim snom proriče
sopstvenu smrt. On se sjeća svog života u šumi, dok umire. Gilgameš ga oplakuje
i nariče, a tada se i sam suočava sa svijesti o sopstvenoj smrtnosti. Zbog toga
kreće na put da pronađe Utnapištima,
da od njega uzme tajnu vječnog života.[4]
Na tom putu se srijeće sa raznim problemima i avanturama (Skorpion-čovek, čuvar
Sunčeve kapije, Vrt bogova, boginja Sidura
Sabitu, koja ga upućuje da se okane potrage za vječnim životom i da proživi
ovozemaljski u uživanju...). Uspijeva da, uz pomoć Ur-Šanabija, dođe do Ostrva života i nađe Utnapištima, koji mu
priča o potopu (što je vrlo bitan momenat, povezati s biblijskim potopom!) koji
je trajao šest dana, kada je, kako ga je savjetovao bog Ea, sagradio lađu na
kojoj je bila drvena kuća, u koju je stavio sjeme svake vrste, napustio
bogatstvo i time preživio potop. Priča kako je najprije poslao goluba , zatim
lastu i gavrana, a tek kada se gavran ne vrati, on shvati da je blizu kopna.
Kada su se iskrcali, on je dobio besmrtnost. Nakon toga, on govori Gilgamešu da
na dnu okeana leži trava besmrtnosti, koju mora ubrati ne bi li dobio vječni
život. Gilgameš to uradi, ali mu zmija uze travu, dok se kupao, nakon čega je
on prokle. Tada se vraća u Uruk, ne dobija vječni život, ali ga njegova djela
čine vječnim. On traži tada još jednu milost, da ponovo vidi Enkidua. Nakon što
mu ne biva dozvoljeno da vidi Enkidua u podzemnom svijetu, on moli boga Eu da
mu pošalje Enkiduovu sjenku, koja mračnim bojama slika podzemni svijet. Time
ovaj ep završava.
Smatra se da su u
ovaj ep ušli motivi iz usmenog pripovijedanja. On je, čak i nakon 4000 godina,
privlačan čitaocu koji se identifikuje sa likom koji gubi u igri sa bogovima i
besmrtnošću. Besmrtnost je i osnovni motiv epa. On je aktuelan danas, zato što
su do ovog vremena aktuelni i problemi ljudskog suočavanja sa smrću. Pjesnik
ovog epa nas dovodi do granice kada se život čini besmislenim, ali Enkiduova
priča sa kraja oživljava nadu, pa nam se čini da je ovaj život koji imamo -
najveći dar bogova ljudima. Zbog toga ga moramo iskoristiti najbolje što
umijemo, a najveći uspjeh koji čovjek može postići je da, umjesto vječnog
života, dobije vječno ime.
[1] Mitovi i epovi se, u
principu, razlikuju po tome što mitovi govore o božanstvima, dok epovi govore o
herojima, legendarnim junacima, ponekad i o polubogovima.
[2] Lugalbandu srijećemo u
djelu Ep o Gilgamešu, on je
Gilgamešov otac.
[3] Ova epizoda je, između
ostalih, tek parcijalno sačuvana.
[4] I opis ovog putovanja je
sačuvan samo u djelovima.
No comments:
Post a Comment