Crnjanski: "Mizera" i "Sumatra"

Miloš Crnjanski je pisac koji je donio velike promjene u načinu poimanja i pisanja književnosti na području tada još srpskohrvatskog jezika, a čije je ime poznato daleko izvan tih granica, budući da su mu djela prevođena na više stranih jezika. Svojim objašnjenjem Sumatre je napravio manifest ekspresionizma, tada još u začetku na ovim prostorima, iz čega se razvila ideja sumatraizma. Premda je Crnjanski svoje umijeće pisanja pokazao i na prozi (prema mišljenju nekih teoretičara, upravo je poetska proza to što je proslavilo Miloša Crnjanskog)[1], pa su neka njegova prozna djela neizostavan dio osnovne lektire svakog ljubitelja južnoslovenskih književnosti, naš je zadatak da pokušamo da odredimo njegov pjesnički postupak i analiziramo njegovo pjesništvo kroz dvije pjesme: “Mizera” i “Sumatra”.

            Miloš Crnjanski, inače naoružan, uglavnom, samo ironijom i samoironijom, igra se sentimentalnošću, jezikom, upućuje podsmijeh istoriji, tradiciji, vremenu, apsolutu. Postavlja retorička pitanja. Izbjegava da pjesnički subjekat imenuje sa  “ja”. Nema ni sjenke vedrine u njegovim pjesmama ali ni sjenke straha ili očajanja. Ravnodušnost i spokojstvo. Pjesnik čulnosti, koju skoro izjednačava sa ljubavlju. Žena je, u njegovim pjesmama, fragment tijela u nekom fragmentu ljubavi. Ako i piše o ljubavi, to se uglavnom svede na sjećanje na tjelesnu ljubav.  To je Crnjanski, od Sudbe koju je napisao u petnaestoj godini, do Lirike Itake. Međutim, u Beču, u revoluciji 1918. godine, upoznao je studentesu Idu Lotringer i nešto mu se desilo. Zbog Ide Lotringer padaju u vodu svi njegovi stereotipi, podsmijeh, distanca od pjesničkog subjekta, odsustvo sentimenta, odbijanje da se sjeća. Napisao je pjesmu u kojoj ljubav nije prvenstveno i jedino tjelesna. Napisao je pjesmu o dodiru dviju unutrašnjosti. Pjesmu koju čulnost obilježava, ali je ne sputava. Nema tu govora o melanholičnoj žudnji, kako to izgleda na prvi pogled, to je sjećanje na autentični događaj ‒ veoma rijetko u pjesmama Miloša Crnjanskog: dogadjaj kojeg želi da se sjeća. Presedan! Neposrednošću i nepatvorenom, ogoljenom  emotivnom iskrenošću, koja iznenađuje poznavaoce Crnjanskog, ostvario je dodir sa postojanjem i napravio skok u trajanje. Mizera.  Pitanja u ovoj pjesmi nijesu retorička, to su pitanja na koja je pjesnik čekao odgovore. Odgovore koje zna samo jedna osoba. Ona. Ne bilo koja “ona” već jedna i jedina, Ona, sa velikim slovom na početku, posebna. Zato joj se pjesnik obraća sa vidnim iskrenim i dubokim poštovanjem (“...bar Ti mi, Ti...”). Pjesma izazvana “grižom miša” u srcu. Pjesnički subjekat nije sam, iako je ostavljen, nije sam dok nije prekršen dogovor koji je sklopljen nekada (“...zarekli smo se ostat’ nesretni, bar ja i Ti.”) i nalazi se u stanju u kojem želi potvrdu da se i neće prekršiti (“O, ne budi, ne budi sretna, bar Ti mi, Ti”). Odgovor na pitanja koja pjesnik postavlja čine razliku između jedno i dvoje, samoće i zajedništva, pripadanja ili izopštavanja. Dok god se oboje pridržavaju datog obećanja, iako rastavljeni, nikad nijesu sami – uvijek ima još to jedno negdje tamo, ono drugo, i veza između njih traje. Uglavnom, kada se narušavaju pravila u pjesmi, to pjesnik svjesno radi jer su to djelovi na koje treba posebno skrenuti pažnju. U pjesmi sastavljenoj od sestina tek dvije su isprekidane – jedine dvije u kojima se pjesnik zapita sjeća li se i Ona. Jedini stih koji se ponavlja, u pjesmi, i koji svojim pozicijama na početku i kraju zatvara smisaoni krug, ujedno objašnjava i glavno pitanje i suštinu i razlog nastanka pjesme – “Gde si sad Ti?”. Ljubavna pjesma Miloša Crnjanskog i rijedak biser naše književnosti.  To je Mizera.

Pjesma Mizera se sastoji iz sedam strofa, od kojih su pet sestine, dakle, sastoje se od šest stihova, što nije bila česta pojava u doba u kojem je nastala, a naročito je zanimljivo što ove strofe nijesu ni sestina lirica, zbog toga sto ne ispunjavaju uslov forme (šest strofa sa po šest stihova i dodatak od tri stiha), a nijesu ni sesta rima, jer se ne poklapa glasovno podudaranje po shemi ababcc, tako da nijesu slične ni sestinama koje su se obično koristile prije vremena u kojem je pisao Crnjanski (što, naravno, ne znači da niko prije njega nije pisao takvim stihom). Preostala dva stiha, dakle, peti i šesti, terceti su. Kada govorimo o glasovnom podudaranju, moramo objasniti da je upravo to jedan od najvećih razloga zbog kojih smo kao predmet analize uzeli baš ovu pjesmu. Za Miloša Crnjanskog nije karakterističan  ovakav pristup poeziji, jer su njegove pjesme uglavnom pisane u sasvim ili djelimično slobodnom stihu, tako da su pjesme kakva je Mizera u njegovom pjesničkom opusu zaista rijetke. On u objašnjenju već pomenute pjesme Sumatra naglašava slobodni stih kao jedan od poetskih principa, ali govori i o novom pristupu versifikaciji uopšte, napuštanju veza sa glasovnim podudaranjem, izosilabizmom i strofama koje se mogu svrstati u dotadašnje klasične tipove. On u tom tekstu kaže:

Svuda se danas oseća da su hiljade i hiljade prošle kraj lešina, ruševina, i da su obišle svet i vratile se doma, tražeći misli, zakone i život kakvi su bili. Tražeći staru, naviklu, književnost, poznate, udobne, senzacije, protumačene misli. Lirsku poeziju večnih, svakidašnjih metafora, ono drago cile-mile stihova, slikova, hrizantema, koje su cvetale u našim, nedeljnim, dodacima. Ali su došle nove misli, novi zanosi, novi zakoni, novi morali! Može biti protiv nas, ali protiv naših sadržaja, i intensija, uzalud! (...) Odbacili smo bivše zakone... Odelili smo se od života, jer smo našli nov. Pišemo slobodnim stihom, koji je posledica naših sadržaja... Bez banalnih četvorokuta i dobošarske muzike dosadašnje metrike, dajemo čist oblik ekstaze...[2]

Ipak, u pjesmi o kojoj sada govorimo, prisutna je rima, a strofe se, kao što smo vidjeli, mogu odrediti, mada nijesu sve jednake. Rima u pjesmi je ženska, jer se poklapaju po dva sloga (jed|nog – bed|nog, pro|spe – go|spe), u sestinama shema se može obilježiti kao aabccd a u tercinama, medjusobno nezavisnim, shema glasovnog podudaranja bi se mogla označiti kao eef, dakle, u pitanju je netipičan izbor rima, kao i vrste strofa, međutim, nesumnjivo opravdan kao sredstvo za postizanje željenog pjesničkog, u ovom slucaju: usporenog ritma koji nije narušen formom i oblikom. Rima se uglavnom nalazi na kraju prva dva stiha svih strofa, i na kraju četvrtog i petog stiha svih sestina. Izuzetak su prva dva stiha druge strofe, gdje se riječ na kraju prvog stiha te strofe (“ulice”) podudara sa riječju koja se nalazi u srednjem dijelu drugog stiha (“bludnice”). Takođe, rima je, bez pravila čija se nit može uhvatiti kroz čitavu pjesmu, najbliže se može odrediti kao parna rima sa dodatim, rimom nevezanim, stihom, i to nakon svakog para, a uz to i varira, pa može biti i čista (jednog-bednog), jer se poklapaju i vrste akcenata, i prava (miša-kiša) jer se svi glasovi iza akcenata poklapaju, kao i naglašeni glasovi, i nečista (nasmejana-rasejana) jer se ne podudaraju svi naglasci i(li) samoglasnici, i neprava (tice-bludnice), jer se glasovi podudaraju tek iza naglasenih.

            Ritam je takodje neuobičajen, što otežava opisivanje silabičko-tonskih karakteristika, nema metričkih konstanti, uglavnom se ostvaruje na bazi mjesnih činilaca ritma, oslanja se na izmjenu naglašenih i nenaglašenih slogova i na njihovom broju koji varira od tri do deset slogova po stihu, pri čemu najčešće nailazimo na deveterac i deseterac, a naročit efekat se postiže lomljenjem logičkih cjelina i nestandardnim korišćenjem interpunkcijskih znakova, sa opkoračenjem, prebacivanjem (rejet), stilskim figurama, kao u primjeru:

Voliš li još noću ulice,
kad bludnice i fenjeri stoje
pokisli?
A rage mokre parove vuku,
u kolima, ko u mrtvačkom sanduku,
što škripi.[3]

Takodje, ponavljanjima i  asocijacijama (O, nemoj; O, ne budi; O, ne voli, ne voli...), raznim pjesničkim i stilskim figurama koje su organizovane u smisaone cjeline, kako unutar strofa, tako i među njima, a o kojima je bilo riječi nešto ranije (a biće i u nastavku), daje se poseban osjećaj dok čitamo ovu pjesmu. Ovo nije ritam koji je karakterističan za epohu, školu, naciju... To je ritam koji u sebi nosi pečat stila Miloša Crnjanskog, i na njegovom stilu, izboru riječi i pjesničkih sredstava počiva ritam pjesme bogate epitetima, raznim stilskim figurama (personifikacija – “...noć po tebi svile prospe.”; polisidenton - “O, nemoj”O, ne budi”; poredjenje - “Kao oko mrtvaca jednog...”; inverzija “Na čijoj strani si?”...), Mizera je ispunjena emocijom koja je čini velikom pjesmom.

            Pored Mizere, za koju smo već kazali da smo je odabrali zbog toga što je na više planova specifična ne samo za našu književnost, već i za književnost samog Miloša Crnjanskog, ne možemo mimoići ni njegovu pjesmu Sumatra, koja je poslužila, kako smo već rekli, kao manifest domaćeg ekspresionizma, vodilja kroz dalja djela autora, i koja je pokrenula takozvani sumatraizam. Prije nego što odredimo osobine versifikacije, ritmike, konstrukcije i ostale elemente ove pjesme, dužni smo da pomenemo nekoliko riječi o samom pojmu sumatraizam. O sumatraizmu je govorio i književni teoretičar Jovan Deretić, koji u svojoj Istoriji srpke književnosti, između ostalog, kaže:

Mladalački izazovno pesnik se obračunava s nacionalnim mitovima, ruga se slavi srednjeg veka, baca u blato dojučerašnje idole, a peva pesme u slavu poraza, vešala i smrti. (...) Lirska imaterijalizacija, nagoveštena u političkim i erotskim pesmama, dovedena je do kraja u pesmama kosmičkog kruga. Sve se "rastapa", vidljivo prelazi u nevidljivo, biće u nebiće (opet nirvanistički kompleks, karakterističan za srpsku poeziju!), na kraju ostaju samo tajanstvene veze među stvarima, koje dovode u blizinu ono što je rasuto u prostoru i uspostavljaju novu prisnost između pesnika i sveta. To novo osećanje pesnik naziva sumatraizmom (pesma Sumatra i programsko Objašnjenje "Sumatre", oboje iz 1920). U svet, opustošen, prazan, bez boga, ono unosi blagost sveopšte, kosmičke ljubavi.[4]

Sumatraizam bi, u suštini, bilo povezivanje motiva i elemenata između kojih se ranije nije primjećivala veza, ili se primjećivala ali se o njoj nije govorilo, pa tako u vezi mogu biti vojne uniforme i voće koje smo voljeli kao mladi, zavičaj i nebeska tijela, osjećanja i daleki predjeli, planine, ostrva... Sam pjesnik, u Objašnjenju Sumatre, koje je napisao na molbu Bogdana Popovića, urednika Srpskog književnog glasnika, kako bi se štampalo uz pjesmu, objašnjava kako je nastala ta pjesma, govoreći o prijatelju koji je došao iz dalekih i različitih krajeva, koji mu je pričao o snjegovima i vrhovima Urala, o kojima je pjesnik kasnije razmišljao dok je putovao, dok su mu, kako kaže, pred očima prolazile slike blijedih lica žena koje su prošle kroz njegov život i žene o kojoj mu je taj prijatelj pričao, a onda dodaje kako je usput posmatrao potok, mjesec, trešnje, brda i ostale motive koje nalazimo u samoj pjesmi. Naravno, ta pjesma bi gledana iz perspektive iz koje mi danas imamo priliku da je sagledamo, znajući šta je ekspresionizam i kakvi su i poslije toga književni pravci postojali, bila pjesma velike vrijednosti sve i da uz nju nije dolazilo objašnjenje koje je, budući da je tada poezija težila pjesmama koje su pisane tako da svaka bude “cela lepa”, bilo potrebno.

            Pjesma je relativno kratka, kraća je od Mizere, ali je njena vrijednost na umjetničkom planu veća, kako zbog uticaja na dalji tok književnosti, tako i zbog velikog broja različitih motiva koji otvaraju nekoliko širokih asocijativnih polja, dok druga pjesma o kojoj smo govorili ima manje takvih elemenata i može se svesti na jednu tematsku nit uokvirenu nekolicinom sporednih motiva. Možemo reći da nailazimo na specifičan slučaj lirskog “mi”, čitava pjesma je napisana u prvom licu množine. Rima je prisutna ali nije dosljedno ispoštovana, u skladu sa ekspresionističkim pristupom, tako da tih nije ni sasvim slobodan, ali nije ni striktno i čvrsto vezan rimama. Rimuju se prva dva stiha, u drugoj i četvrtoj strofi se rimuju drugi i četvrti, a u trećoj strofi drugi i peti stih. Rima je u ovim slučajevima ženska, prava i čista, budući da se poklapaju dva sloga, naglašeni istim akcentom na istom mjestu. Izuzetak je posljednja strofa (lukom:rukom), gdje se ne poklapaju naglasci, ali je i ta rima ženska. Specifičan slučaj je rimovanje Urala:korala i drago:blago, jer je takav postupak netipičan, budući da su riječi “korala” i “blago” u stihu pretposljednje a ne posljednje, čime se narušava definicija rime kao glasovnog podudaranja na kraju, a rjeđe i na polovini stiha. Rečenice su podijeljene velikim brojem zapeta, što je karakteristično za manir Crnjanskog, kako u poeziji, tako i u prozi. Što se strukture pjesme tiče, sačinjena je od četiri strofe, druga i četvrta su katreni, prva broji tri a treća pet stihova. Drugi pjesnik bi, možda, šesnaest stihova podijelio u četiri katrena, ali je Crnjanski namjerno napravio ovakav raspored, što se vidi iz načina na koji je to uradio: neparne strofe imaju neparan broj, a parne strofe imaju paran broj stihova, u drugoj i četvrtoj se rimuju drugi i četvrti stih... To ukazuje na činjenicu da je pjesnik promišljeno napisao pjesmu tako kako ju je napisao, i da zaista jeste razbio dotadašnju versifikacionu shemu, ali nije zapostavio i sasvim razgradio strukturu rima. Kada govorimo o stilskim figurama, prije svega primjećujemo veliki broj epiteta (bezbrižni, laki, nežni, tihi, snežni, bledi, rumen, beskrajno, plavo, daleko...) i kontraste (blijedo lice spram rumenog potoka, tuđina spram zavičaja). Asonance i aliteracije nema, što je zanimljivo, budući da većina pjesnika poseže za ovakvim figurama da bi postigla željeni efekat na nivou zvuka, mada nam je jasno da to tako mora biti, budući da je Crnjanski težio da razgradi, kako je govorio, “cile-mile stihove” i da se udalji od isuviše korišćenih stilskih figura. Ipak, u ovoj pjesmi ni ritam ni sloj vuka nijesu zapostavljeni, jer korišćenjem konsonanata kakvi su s, z, š i č, on dočarava žuborenje potoka, ali ne u maniru aliteracije, već širokom i smišljeno raspoređenom upotrebom tih suglasnika, a ritam nas, kako smo već pomenuli, navodi da nalazimo rimu tamo gdje, po pravilima, ne bi trebalo da je bude. Ovom pjesniku je svojstveno opisivanje turobnih, teških osjećanja, što se osjeća i u ovoj pjesmi (što takođe utiče, uz zapete, na spori, lagani ritam) uprkos korišćenju riječi i sintagmi koje asociraju na veselo i lijepo (bezbrižnost, nježnost, potok koji rumeno teče, beskrajni mir morskog plavetnila i slično), jer njima opoziciju čine riječi sa suprotnim asocijacijama (riječi i grupe riječi kakve su, u ovoj pjesmi: rastužiti, tuđina, ledene gore, bledi lik). Na osnovu svega što smo rekli o ovoj pjesmi, o njenom uticaju na dalji tok književnosti na ovom prostoru, jasno nam je zbog čega je ova pjesma među prvim asocijacijama na pomen Miloša Crnjanskog.

            Budući da smo uradili interpretaciju dvije odabrane pjesme iz opusa ovog velikog pjesnika, ne ulazeći, doduše, u dublju i užu analizu (iz razumljivih razloga, jer je i ovakva, uopštenija, zahtijevala dosta prostora) i na njima pokazali ono što je najbitnije kada se govori o Crnjanskom: raskid sa dotadašnjim normama, stilske specifičnosti i osobenosti, promišljenost pri pristupu lirici, i dominantnu lirsku notu, koja je toliko snažna da se ogleda i u njegovim proznim djelima, vjerujemo da je ovo valjan prikaz dvije, inače kratke, pjesme (a naročito u poređenju sa drugim pjesmama ovog autora, prije svega njegovim najdužim trima pjesmama “Stražilovo”, “Serbija” i  “Lament nad Beogradom”, koje se često nazivaju i poemama) kroz koji se može vidjeti stil i namjera velikana južnoslovenske ( ili južnoslovenskih) književnosti.

---

[1] Jovan Deretić, str 126.

[2] http://knjizevnicki.blogspot.com/2010/07/milos-crnjanski-objasnjenje-sumatre.html

[3] Prosvetina knjiga ljubavne poezije; str. 235.

[4] Jovan Deretić, str 126.