Wednesday, December 12, 2012

Tin Ujević, "Svakidašnja jadikovka"



Pjesma “Svakidašnja jadikovka” je jedna od najbolnijih pjesama južnoslovenskih književnosti, to je pjesma koja govori o samoći, izopštenosti, neuslišenim željama, nedostatku ljubavi i besmislu takvog života - života čovjeka koji živi za ljubav, a niti je ima kome pružiti niti je čija ljubav ka njemu usmjerena, jer on nema “...sestre ni brata, i nema oca ni majke, i nema drage ni druga. I nema nigde nikoga...”, životu čovjeka koji traži odgovor, a nema kome da se potuži jer njega niko ne sluša. Ovu pjesmu i krasi kontrast, kontrast između čovjeka i Boga, između starosti i mladosti, između želje da kaže riječ koja “žeže” (a nema je kome reći), i čuje “moćnu reč” (koju nema ko da mu kaže), a ti kontrasti često prerastaju u svojevrstan paradoks.


Već sam naslov nas upućuje na atmosferu i pravac pjesme. Drugi dio naslovne sintagme predstavlja pripremu za osnovnu ideju pjesme, ali i za potencijalnu patetiku koju upravo taj dio sintagme opravdava, jer je jadikovka, tužbalica, sama po sebi osuđena na patetične momente, dok prvi dio sintagme samo pojačava utisak jer, koliko god neka jadikovka bila teška i bolna, još je teža i bolnija kad je nema ko čuti već se ponavlja do te mjere da postaje svakodnevna.

Naravno da u slučaju pjesme “Svakidašnja jadikovka” govorimo o lirskoj misaonoj pjesmi. Ona je kompoziciono podijeljena na dvadeset i jednu strofu od po tri stiha (što će reći da je riječ o dvadeset i jednoj tercini, odnosno dvadeset i jednom tercetu), pri čemu je svaki stih osmerac, nekad simetričan a nekada asimetričan, uglavnom lirski, sa cezurom nakon petog sloga, mada imamo odstupanja (u stihu “kada bih mogao biti jak” nailazimo na neočekivanu i neuobičajenu cezuru nakon šestog sloga)... Stih je slobodan, rima je uvedena u minus-postupak, a vjerovatno je da je u takvom potezu pjesnik vidio rješenje da sloju značenja da primat nad slojem zvuka, što je vrlo bitno za jednu pjesmu koja je semantički opterećena u mjeri u kojoj je to slučaj sa pjesmom koja je predmet našeg interesovanja.

Pjesmu je teško podijeliti na cjeline, jer možemo govoriti o cjelini prije obraćanja Bogu i cjelini nakon toga, ali možemo govoriti i o tri obraćanja Bogu, kao i o cjelinama u kojima dominira prvo lice i cjelini/cjelinama gdje je dominantno treće lice, jer je jedna od karakteristika pjesme i lirski subjekat, odnosno lirsko “Ja” koje prva invokacija Boga priprema za prelazak u lirsko “On” da bi se nakon nekoliko strofa, ponovo nakon invokacije Boga, vratilo u prvobitno stanje, odnosno u lirsko “Ja”.

Ovo je vrlo dinamična pjesma koja plijeni promjenama intonacije, semantičkog i stilskog naboja, tako da se jadikovka transformiše u molotvu, a zatim ponovo postaje jadikovka, ostavlja utisak da iz unutrašnjeg monologa prelazi u monolog upućen nijemom sagovorniku, da bi nakon izostanka odgovora, ponovo došlo do unutrašnjeg monologa, a sve to nas upućuje na kružnu strukturu i kompoziciju, za šta potvrdu nalazimo i u interpunkcijskim obilježjima - znak uzvika jasno pravi distinkciju između prološke i epiloške granice sa jedne, i centralnog dijela pjesme, sa druge strane, jer je taj znak najizraženiji u prvoj i posljednjoj strofi. Ove dvije strofe (dakle, prva i posljednja) su povezane i paradoksalnom konstrukcijom “i biti star, a biti mlad!” u prvoj i “biti već star, a tako mlad!” u posljednjoj strofi, što je inače motiv odranije poznat na nivou svjetske književnosti, jer ga nalazimo i u pjesmi “Spleen”, Čarlsa Bodlera, čije je pjesme Tin Ujević prevodio.

Jasna je, upečatljiva i nezanemariva veza ove pjesme sa biblijskim motivima - često u pjesmi nailazimo na biblijsku simboliku: Bog, Sin božji, krvave noge, ranjeno srce Sina, kalež...
Među motivima na koje nailazimo u pjesmi (star, slab, nemoćan, Ceste, blato, kolijevka, Bog, ljubav...) dominantan je motiv samoće, koji prelazi u lajtmotiv jer je primjetan kroz pjesmu od početka do kraja, svojim ponavljanjem ne da da se otmemo utisku otuđenosti i samoće, odnosno usamljeničke vibracije ideje koju nam pjesma plasira. Smjenjuju se pjesničke slike, pa imamo:

 vizuelne:

„Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu“

„I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom“;

akustične:

„Ta besjeda je lomača
I dužan sam je viknuti“

„i komu da se potuži?
ta njega nitko ne sluša“

„pod svodom koji ne čuje.“;

taktilne:

„do igle drača u srcu
i plamena na rukama“

„I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu“

 „I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju“

pa čak i gustativne:

„Gorak je vijenac pelina“.

            Osim pjesničkih slika, raznovrsna je lepeza stilskih figura koje doprinose dinamici, stilskom kvalitetu, umjetničkoj vrijednosti i estetskoj informaciji pjesme, pa ćemo izdvojiti: epitet (“obećanja blistavih”, “dolinom turobnom”, “kosti umorne”, “gorak vijenac”, “žarki ilinštak”...),  metaforu („Ta besjeda je lomača“, „Bez sjaja zvijezde udesa“, „I sam i samcat putuje/pod zatvorenom plaveti,/pred zamračenom pučinom“...), personifikaciju („i tijesno joj je u grlu,/I željna je da zavapi.“ (riječ), „I kosti su mu umorne/I duša mu je žalosna“), kontrast („i biti star, a biti mlad!“), anaforu (“I nema sestre ni brata,/i nema oca ni majke,/ i nema drage ni druga”), invokaciju ( „O Bože, Bože“), retorsko pitanje („i komu da se potuži?“), paradoks („Kako je teško biti slab,/kako je teško biti sam,/i biti star, a biti mlad!“), polisidenton (“i ljubavi, i pobede, /i lovora, i darova”), inverziju (“pečalno ovo lutanje”, “Sin tvoj putuje”),  klimaks, odnosno uzlaznu gradaciju (Ta besjeda je lomača/i dužan sam je viknuti,/ili ću glavnjom planuti./Pa nek sam krijes na brdima,/pa nek sam dah u plamenu,/ kad nisam krik sa krovova!)...
           
            Posljednji stih posljednje strofe, “...biti već star, a tako mlad!” koji se, kako smo već rekli, dovodi u vezu sa sličnim motivom iz prve strofe, upućuje na to da je uzaludan bio trud lirskog subjekta da dobije odgovor koji traži, da nađe ljubav i smisao koji traži i da će se njegovo “pečalno lutanje” nastaviti, da će njegova jadikovka trajati vječno.

            Zbog svih karakteristika koje smo naveli, a koje bez sumnje upućuju na umješnost, odmjerenost, osjećaj za dinamiku, izuzetno poznavanje teorije i tehnike pisanja, stilsku prefinjenost, umjetničku vrijednost i trajni kvalitet, ova pjesma opravdava svoje mjesto među najvrednijim tvorevinama lirike južnoslovenskih književnosti.

1 comment: