Vitomir - Vito Nikolić

Baš je čudno - reče neki dan
 bradat pjesnik, pripalivši lulicu.
- Za života nemaš čak ni stan,
a kad umreš, dadnu ti i - ulicu.

Gustav Krklec

Rijetki su naši pjesnici koji svojom poezijom zasluže status kultnih stvaralaca, a i tada rijetko u toj mjeri u kojoj je to slučaj sa Vitomirom Nikolićem: prije svega nikšićkim, a onda i crnogorskim i južnoslovenskim pjesnikom, među ljubiteljima poezije poznatijim jednostavno kao - Vito. Mada je pisao i prozu, uglavnom u vidu kratkih priča i reportaža, u Crnoj Gori, a i šire (ostalo je zapisano u njegovim zabilješkama: Ljudi su moje pjesme učili napamet, neko bi ih i objavio, a neki moji stihovi kružili su ne samo Jugoslavijom.[1]), prije svega je prepoznat kao pjesnik, i to raskošan pjesnik jedinstvenog stila, pjesnik koji se nije povodio ni za jednom epohom, niti se njegovo stvaralaštvo može opravdano svrstati u okvir nekog tadašnjeg književnog razdoblja. Objavio je svega nekoliko zbirki, ali čak ni to nije bilo nužno - njegove pjesme su se znale i govorile još i prije prve njegove objavljene zbirke, a i danas se nerijetko čuje zaneseno recitovanje Vitove poezije, ona se prenosi od usta do uha, zna se napamet. U ovom tekstu ćemo pokušati da izdvojimo neke bitne osobine poezije Vitomira Nikolića.

            Premda je pozitivistički pristup književnosti prevaziđen i nije preporučljivo koristiti ga, teško je tumačiti Vitovu poeziju (makar neke njene djelove) a ne reći ponešto o samom piscu, pa ćemo se mi usuditi da se upustimo u ovaj rad tako što ćemo pokušati da izbalansiramo ta dva momenta, odnosno, da povežemo Vita Nikolića, pjesnika, sa njegovom poezijom, a da ne pređemo granicu u tumačenju njegovih pjesama kroz prizmu pjesnikovog života. Vjerujemo da to nije nemoguće, naročito ako posmatramo pozitivističku kritiku na način na koji je prikazana u sljedećem citatu:        

            Pozitivizam se zasniva na biografizmu – potreba da se prouči pišcev život da bi se na  osnovu toga utvrdila njegova motivacija za pisanje i analogija sa delom; na psihologizmu – potreba da se proučava piščeva psihologija kao izvor umetničkog dela; na istorizmu – književna dela se tretiraju kao spomenici jednog vremena.[2]

            Dakle, vjerujemo da, ako se ne upustimo u izjednačavanje pjesnika i lirskog Ja, nećemo nanijeti štetu radu koji je pred nama. Ovo objašnjenje je nužno zbog toga što postoje određene situacije (kao što je to slučaj sa, recimo, Zmajem i njegovim zbirkama Đulići i Đulići uveoci ili Kostićevom pjesmom Santa Maria della Salute) kada se teško može govoriti o potpunoj interpretaciji poezije, ukoliko se ne uzme u obzir i empirijska pozadina njenog nastanka. Takve su i Vitove pjesme, budući da je on živio svoje riječi i kroz njih, te ne možemo u cjelosti cijeniti njegove stihove iz pjesme Mir (Čudna me ponekad želja hvata / da kupim razglednicu i napišem: / "Dobro je: pošte rade, nema rata..."  / I ništa više.), ukoliko ne znamo šta taj rat znači pjesniku koji je zbog njega ostao siroče bez krova nad glavom, spavao ispod stepeništa, u željezničkom vagonu i pod otvorenim nebom, zbog čega je i obolio, ne možemo bez tog predznanja valjano protumačiti ni strofu: Ni oca ni majke ni adrese, / a već je jesen, / kiše zru..., jer ti stihovi dobijaju na snazi efekta koji postižu u odnosu na čitaoce, i njihovo semantičko polje se produbljuje tek kada znamo koliko je svojeg bola pjesnik utkao u njih. Naravno, ovi stihovi pripadaju lirskom subjektu, ali je i taj lirski subjekat stvoren po uzoru na pjesnika samog. Boemski život Vita Nikolića se ogleda ponajviše u nekim motivima koji se često pojavljuju u njegovim pjesmama, uslovno se, čak, može reći da predstavljaju lajtmotive na nivou njegovog opusa: lutanja, drumovanja, kafane i piće (Drumovi će poželjet ludaka, Grlom u polimlje, Slika sa periferije, Drumovi, Pjesma bez naslova...), on pjeva o buđenju u travi, pod vedrim nebom (Buđenje) i nužno je sve to sagledati uzimajući u obzir i svijet pjesnika, van svijeta pjesme. Često je ime pjesnika i sastavni dio pjesme kao što vidimo iz njegove pjesme Pjesma:

Na drum palo nebo malaksalo           
Ne može se dalje, Vitomire,    
I do sad se s mukom bitisalo,  
Umiri se, veliki nemire,          
Svako te je nadanje izdalo.[3],

ili iz pjesme I opet jesen:

I opet jesen.    
Opet tutnje beskrajne kiše po Nikšiću,            

i opet stare, crne slutnje,        
i opet sam si, Nikoliću.[4]

           

            Vitomir Nikolić je stvarao u drugoj polovini XX vijeka,  i bio je vjesnik novog pjesničkog duha na teritoriji Crne Gore, oslobođen stega kojima su raniji pisci podlegli. Njegov opus je raznovrstan, u njegovim temama se veliča ljubav (Neka me ne bude, Proljećnja asocijacija, Umjesto molitve za daleku, Prvi snijeg, Zima...), opisuje se život (Smirite moju ruku, Sve je odveć tužno...), ali i, mnogo češće, smrt (Fotografija sa osmrtnice, I opet jesen, Biće jedno veče, Dječak, Banju Šaranoviću...), on pjeva o ljepoti (Možda, Gimnazijalke na snijegu), ali (opet mnogo češće) o boli, očaju, samoći, prolaznosti i bolesti (Drumovi će poželjet ludaka, Jesen daleko na drumu, Intime, Očaj, Bolnički fragmenti, Rođendan, Još mogu poneki osmijeh da slažem...), a nijesu mu strani ni motivi angažovane poezije (Noć sa Dubrovnikom). Posljednja pjesma je još jedan primjer potrebe da poznajemo život ovog pjesnika i vrijeme u kojem je pjesma nastala, budući da su stihovi pjesme Noć sa Dubrovnikom otvorena kritika rata koji je uslovio napad na Dubrovnik, od strane čovjeka kojem je i jedan rat, koji se desio pola vijeka ranije, bio i više nego dovoljan za jedan život. Pisao je, i to veoma uspješno, pjesme za djecu, često protkane dozom ironije i humora koje ih čine zanimljivim štivom i za odrasle čitaoce, a koje se i sada nalaze u školskim udžbenicima i čitankama. U nekim njegovim pjesmama se osjećaju neki elementi romantizma (najčešće je to preslikavanje osjećanja lirskog Ja na prirodu, ali i dominantan uticaj osjećanja uopšte, intertekstualnost sa narodnom (usmenom) književnom baštinom, mistika, oslikavanje pejzaža...), pa se zato može čuti i mišljenje da je Vito Nikolić neo-romantičar:

            Iz tradicionalnog pjesničkog okrilja usmjeravao se ka neo-romantizmu i romantičnoj imaginaciji. Bio je hipersenzibilan, preosjetljiv i rafiniran, a njegovo pjesničko sazvežđe nastajalo je iz središta životnih tjeskoba, iz egzistencijalnog očaja, iz žestoke patnje.[5]

Ipak, Vitov stil je poseban. Sveukupno gledano, forma njegovih pjesama se razlikuje od jedne do druge, neke broje svega jednu ili dvije strofe (Buđenje, Mir), neke su duže (Pismo mojoj učiteljici), u nekima su pravilne strofe koje odlikuje izosilabizam i promišljen odabir rime, dok u nekima rima izostaje a strofe se razgrađuju i prelaze u strofoide. U većini njegovih pjesama, forma je u drugom planu, a u prvi plan izlazi semantičko težište pjesme, tako da se ne možemo osloniti na formu prilikom opisivanja njegovog opusa, što nikako ne znači da je ovaj pjesnik zapostavljao formu, već da je ona toliko razuđena da ne može biti valjano mjerilo za opis njegovog cjelokupnog stvaralaštva. Ono što povezuje sve njegove pjesme jeste utisak koji ostavljaju na čitaoca, bujica emocije koja izvire iz njegovih stihova, bilo da je to ironija, bol, nostalgija, ljubav ili neko drugo osjećanje. On je bolno svjestan prolaznosti života, što se vidi iz sljedećih stihova:

 Jednog dana, kada nas ne bude

 na ovome bijelom svijetu[6];

biće ti teško, a mene neće biti;[7]

Rođendan...

Dvadeset i peta opomena

za dugujući život.

Već - dvadeset i peta![8].

Njegovi stihovi odišu melanholijom i nostalgijom (zbog čega, često, čitaoci primjećuju sličnost između njega i cetinjskog pjesnika Aleksandra Lesa Ivanovića, koji je takođe pjevao o jeseni, prolaznosti, bolesti i putovanjima, a kome je Nikolić posvetio pjesmu Pjesnik). Osim o prolaznosti života i o starosti i bolesti koju on nosi, Vito piše i o smrti, a nerijetko se poigrava i motivom samoubistva:

A šta ako prosviram taj metak

kroz ovo čelo neveselo[9];

Blaženi, kažem,

samoubice[10];

Stižu mi nekakvi računi,

nekakve opomene,

a niotkuda riječi da me razuvjeri

kako nijesi bio u pravu

kad si potegao za nožem ko Serjoža.

Ove jeseni i ja sanjam travu.

Neku dobru travu s one strane noža.[11]

            Kada pjeva o ljubavi, ona je istovremeno platonska i čulna, ali ni jedno ni drugo u potpunosti i otvoreno, njegova ljubav je misteriozna, ujedno i čežnjiva i tjeskobna, da se samo naslutiti. Pjesma Prvi snijeg ni u jednom segmentu ne pominje ljubav, ali ljubav zrači iz nje. U jednom stihu pjesme Buđenje, samo se daje signal koji navodi na ljubav, dok stih koji slijedi za njim može (ali ne mora) dodavati tom signalu čulnu komponentu, u svakom slučaju, kada se taj signal primijeti i protumači, jasno je da je i ta pjesma  u cjelini ljubavna:

Dobro jutro, jutro sneno.       
Dobro jutro nebo plavo.         
Hvala ti za ljubav ženo.          
Hvala ti za ležaj travo.[12]

           

            Naravno, pjesma koja najbolje opisuje važnost ljubavi za lirskog subjekta jeste pjesma Neka me ne bude, u kojoj pjesnik zaneseno govori: Neka me ne bude kad budem prestao da volim. Žena je u njegovim pjesmama utočište, uglavnom zagonetna i tek nagoviještena, kao i njegova ljubav, uglavnom poznata samo kao ona, daleka.

            U nekim pjesmama je opis tako živ i skoro opipljiv, kao da nijesu napisane nego naslikane. Primjeri takvih pjesama, koje prilikom čitanja stvaraju pred očima čitalaca vizuelni prikaz onoga o čemu pjesnik govori, jesu Slika sa periferije ili Nedjelja u gradu N.. Osim samog opisa, pjesnik pokazuje svoje umijeće “oslikavanja” pjesme i na druge načine, pa je u pjesmi I opet jesen upadljivo česta upotreba glasova s i š, čime se dočarava šuštanje jesenjeg lišća, a da to nije slučajnost, pokazuje i druga njegova pjesma, S jeseni, u kojoj su već pomenuti frikativni glasovi pojačani sa još dva glasa iz iste grupe - z i ž. Upravo ovo je dokaz ranije pomenute teze da ovaj pjesnik nije zapostavljao formu. To potvrđuju i mnoge druge Vitove pjesme, od kojih ćemo ovdje posebno izdvojiti sljedeće stihove: 

Gdje smo se mi to sreli,          

u kom životu i kada,   
lijepa smrti, je li,         
gdje smo se mi to sreli?          

Otkud se mi to znamo
i otkud ta prisnost sada?        
Da mi je znati samo   
otkud se mi to znamo? [13]

Na ovom primjeru se vidi koliko je pažnje pjesnik pridavao versifikaciji, u pjesmama u kojima je mislio da je to potrebno: neobičan raspored rime (abaa cbcc) pri čemu su prvi i posljednji stih svake strofe ponaosob međusobno jednaki, a rimuju se sa trećim stihom svoje strofe, dok se drugi stih prve strofe rimuje sa drugim stihom druge, a upitni ton pjesme nije sveden samo na znakove interpunkcije, već se očituje i kroz riječi i spojeve: gdje, je li, otkud, kada, i u kom životu. U ovoj pjesmi je očigledan primat strukture pjesme nad njenim smisaonim segmentom. Upravo zbog vladanja riječju, koje se vidi iz primjera kojima smo objasnili semantičku i kompozicionu pozadinu , na početku smo rekli da je Vitomir Nikolić raskošan pjesnik.

            Ako i nije najveći crnogorski pjesnik, njegovo mjesto u crnogorskoj (i južnoslovenskoj) književnosti je nepobitno zasluženo. O njemu su, u zbirci pjesama Spomenik, odštampanoj u čast, tada već pokojnog, pjesnika, pisali mnogi afirmisani i neafirmisani pjesnici, posvetivši mu svoje stihove, Đorđe Puśo Matović je objavio knjigu anegdota pod nazivom S Vitom na još po jednu, Vitovo se stvaralaštvo čuva u širokom čitalačkom krugu, a godine koje prolaze ne oduzimaju njegovim pjesmama na kvalitetu. On je rekao: Pjesnik je u svakom ljudskom stvoru. Ko nije pjesnik, taj je davno mrtav.[14] Zato Vito još živi.

---