Mihailo Lalić, poznati crnogorski pisac, proslavio se svojom
trilogijom sastavljenom od tri romana: Zlo Proljeće, Lelejska gora i
Hajka, pri čemu se naročito ističe roman Lelejska gora, koji je bio
razlog da ovaj pisac postane prvi dobitnik Njegoševe nagrade, i koji je
doživio veliku popularnost, pa je čak i ekranizovan i redovno zastupljen
u školama, dok su druga dva dijela trilogije, premda ne zaostaju mnogo
za Lelejskom gorom po kvalitetu, uglavnom zapostavljena u odnosu na taj
roman. Ipak, za potpuno shvatanje i sagledavanje bilo kojeg od ova tri
djela, potrebno je, uz obavezno poznavanje jugoslovenske semiosfere
(naročito ondašnjih kulturnih, religijskih i ideoloških kodova), i
poznavanje sva tri dijela ove trilogije. Ta potreba još više dobija na
značaju kada je pred nama zadatak da opišemo razvoj jednog lika kroz tri
romaneskna okvira, kao što je slučaj sa predmetom našeg interesovanja u
ovom radu.
Osim ratne tematike i najšire hronotopske odrednice (pri
čemu mislimo na romanesknu sliku Crne Gore u predratno i ratno vrijeme),
vezivno tkivo tri ranije pomenuta romana jesu i likovi, pri čemu se,
opet, naročito ističu dva: Lado Tajović i Ivan Vidrić, budući da su oni
zastupljeni u sva tri sastavna dijela trilogijske kompozicije, ali i
likovi koji vezuju dva romana (Neda, Iva, Bajo, Paško Popović...).
Ostali, kao što su Vidra, Džana, Masnik, Filip Bekić i još mnogi likovi,
zastupljeni su u samo jednom dijelu trilogije. Nas u ovom radu zanima
Lado Tajović, nesumnjivo najrazrađeniji lik, te lik sa kojim smo imali
priliku da se najbolje upoznamo (naročito zahvaljujući ulozi koju on
igra u Lelejskoj gori i u kojoj imamo priliku da steknemo uvid u njegove
psihičke lomove, a u kojoj je, kao i u Zlom proljeću modelovan sa
unutrašnje tačke gledišta). Naime, ovaj lik je u trilogiji imao razne
funkcije i ispoljavao se na više različitih načina, bivajući i
dominantan i sporedan lik, kretao se kroz semantičko polje i antipolje,
bio pasivan i aktivan lik, izolovan i dio grupe. Na sve to ćemo sada
skrenuti pažnju i uputiti na neke najbitnije momente u ovim romanima, a u
vezi sa Ladom Tajovićem. Mada je Lelejska gora prerađivana tako da je
druga i konačna verzija objavljena nakon Hajke, u kojoj se prate
dešavanja koja hronološki tek slijede onima o kojima se govori u
Lelejskoj gori, mi ćemo te vanromaneskne činjenice zanemariti i početi
od romana koji obrađuje događaje iz kojih se kasnije razvijaju uslovi za
dešavanja prikazana u druga dva, što znači da ćemo se baviti najprije
likom mladog Lada Tajovića (uslovno rečeno “mladog” jer nije tolika
razlika u godinama Lada Tajovića iz prološkog i epiloškog dijela
trilogije da bi se jedan mogao nazivati mladim a drugi starim, ali je
Lado u prvom dijelu neiskusan i krhkije prirode, zbog čega biramo taj
epitet), u predratnom i mahom ratnom vremenu, kakvim je prikazan u Zlom
proljeću, zatim zrelijim (na kraju romana sasvim formiranim i zrelim)
Ladom iz Lelejske Gore, da bismo završili sa transformisanim Ladom koji
se stapa u grupu, kakav je u epiloškom dijelu trilogije, Hajci. Ukoliko
posmatramo trilogiju kao jedno homogeno djelo, Lado Tajović je lik koji
se naglašeno pojavljuje na samim okvirima teksta. Prva scena sa kojom se
susrijećemo na početku prvog romana, pa samim tim i na početku
trilogije, data je iz njegove ograničene perspektive. Lado je prikazan
kao intelektualac obilježen teškim bremenom saznanja o pogibiji drage
osobe, Vidre, i individua koja teži izolovanosti i meditaciji. Kroz
njegove retrospekcije koje sežu do ranih dana njegovog djetinjstva ali
se tiču i skorijih događaja, upoznajemo se sa događajima koji su uticali
na to da se on nađe u Međi, svom selu, bez uže porodice, kod svoje
strine Džane. Saznajemo i da je on svjestan činjenice da Vidre nema, ali
da ne želi to da prizna ni sebi ni drugima. Ovdje je prikazan jedan lik
koji se bori sa emocijama, dok će u narednom romanu taj sukob emocija
biti dodatno komplikovan i psihičkim sukobom. U ovom romanu, on je
introspektivno modelovan, tako da kroz njegove ideološke i vrijednosne
ocjene upoznajemo i njega samoga, a budući da on preuzima i funkciju
lika-naratora, jasno nam je da tome podliježe i percepcija vremena i
prostora. Njegova nezainteresovanost za konvencionalni vremenski tok
upućuje na trud da odgodi trenutak kada će morati da se, najprije sam,
suoči sa istinom, a zatim i da je saopšti drugima. On odlaže taj
trenutak bježeći često u san ili, kroz sjećanja, u djetinjstvo,
sjećajući se bitnih događaja, ali i manje bitnih, onih koje dječiji um
iz nekog neobjašnjivog i ničim izazvanog razloga, zapamti. Ovaj Lado,
kakav je on u Zlom proljeću, pokazuje znake krhke mladosti, nedovoljno
iskusne da se izbori sa problemima koje život donosi, i stoji kao opozit
Ladu iz Hajke, čije iskustvo je nemjerljivo veće i koji je postao
stabilna i snažna figura. Ono što je posebno bitno jeste da naglasimo
dvije važne osobine ovog Lada: njegov bunt i intelekt, i njegovu vjeru u
ideju, ideologiju i ideale. Ovo je bitno zbog toga što on zaista dobija
na zrelosti i ozbiljnosti, ali od bunta i individualizacije koja je
prikazana u Zlom proljeću, u Hajci ostaje vrlo malo, ako išta i ostaje,
budući da Lado jedinka postaje Lado dio grupe, Lado koji se konačno
stopio sa partizanima. Sa druge strane, njegovi ideali se većinom gube,
vizija skladnog i uređenog svijeta i života blijedi pred nadolazećim
talasom svijesti o realnosti, ali njegova ideologija, preispitana i
prekaljena u Lelejskoj gori, ostaje i u Hajci, čak i tvrđe ukorijenjena u
njegovoj svijesti, pri tom iščišćena od zabluda i prevelikih očekivanja
i ambicija. Nakon što konačno prelomi da prizna sebi ono što ga boli,
Lado pokazuje prvi korak ka spremnosti da se izgradi kao stabilan i
čvrst lik, što potvrđuje i domaćinskim gestom dovođenja Ive koja nosi
dijete Ladovog pokojnog brata od strica, Branka, i sazivanjem sela na
slavlje povodom toga, pa najzad i ‒ odlaskom u rat. Na početku Lelejske
gore, Lado je već zreliji i sigurniji u sebe, način na koji razgovara sa
Vasiljem i Ivanom Vidrićem pokazuje momka sposobnog da svoj stav iskaže
i suprotstavi drugom stavu, još u njemu ima prkosa i bunta i želje da
se izdvoji. Ovdje je bitno navesti citat iz knjige Poetika Lalićeve
trilogije Tatjane Bečanović:
Književni lik kao skup distinktivnih obeležja tek u
antitezi prema drugim likovima, koji aktiviraju njegova dopunska
svojstva, ostvaruje svoju punu narativnu egzistenciju. Tako Lado Tajović
tek uz Nedin lik postaje preljubnik i krši, pored ostalih, i tu veoma
strogu zabranu.[1]
Lado počinje da se transformiše tek nakon odstupanja od
matrice, od uobičajenog, nakon prelaska granice. Jedna od veoma bitnih
ostalih zabrana koje pominje T. Bečanović jeste i izričita zabrana o
odvajanju od grupe koju Lado ipak krši, i koja predstavlja prelomnu
granicu i konačni korak kojim ovaj lik prelazi u semantičko antipolje.
Pošto, zalutavši, dolazi među četnike umjesto kod Vasilja i Ivana, zatim
i ubija jednog od njih, on i sam biva ranjen i zalazi u metafizičku
viziju Lelejske gore. Ovaj događaj predstavlja veoma bitan momenat, to
je ono što Jurij Lotman naziva incidentom:
Ukoliko je manja verovatnoća da će se dati događaj
zbiti (to jest, ukoliko saopštenje o njemu nosi veću informaciju),
utoliko on dobija više mesto na skali sižejnosti... Tako je događaj uvek
kršenje neke zabrane, činjenica koja se zbila, mada nije trebalo da se
zbude.[2]
On krši mnoge zabrane: njegova veza sa Nedom je zabranjena,
nije trebalo da ubije Zduvača, nije trebalo da se odvoji od grupe, nije
trebalo da ukrade oficirsko odijelo, nije trebalo da ubije bika, nije
trebalo da prijeti Trobrku, nije trebalo da ubije Masnika, nije trebalo
da njegova noga ikada kroči u prostor Lelejske gore, ali se to sve
“zbilo”, i u tome se ogleda suština incidenta o kojem govori Lotman. Za
vrijeme njegovog boravka u Lelejskoj gori, dešavaju se vrlo bitni
momenti u njegovom formiranju i transformaciji u konačnog Lada iz trećeg
dijela. Naime, on se suočava sa svojim alter egom, a svako suočavanje
sa jednim dijelom svoje ličnosti nužno dovodi do preispitivanja samoga
sebe, što rezultira samodograđivanjem. Tako će i Lado Tajović u sebi
prelomiti i svoje postupke, tražeći im razlog ili opravdanje, ali će
preispitati svoje stavove o dogmi koju prati. On će svoju ideologiju
sagledati, dekonstruisati i raščlaniti da bi je na kraju rekonstruisao i
nastavio da je prati u prečišćenom obliku. Vasilj i Ivan Vidrić su
opozitno postavljeni prema Ladu, oni se nalaze na liniji komunističke
ideologije i ne sumnjaju u nju, ne preispituju valjanost svojih stavova,
oni su statični i pasivni, predstavljaju red. Lado Tajović će,
uklopljen u novi sistem, i sam postati statičan lik, da bi se na kraju, u
skladu sa prstenastom kompozicijom vratio na pravi put. On je jedini
lik koji je izašao iz okvira semantičkog polja i prešao u nedozvoljeno, u
antipolje, što će se odraziti na njegovu transformaciju. Svjestan je
svoje krivice i činjenice da će snositi odgovornost za nju, ali se ipak
vraća u grupu, obnovljen. To takođe upućuje na novi korak ka
sazrijevanju ovog lika. To sazrijevanje završava njegovim izlaskom iz
Lelejske gore i nastavkom događaja koji su opisani u Hajci. Zanimljivo
je da nakon introspektivnog prikaza u prvom licu kroz funkciju lika i
naratora, kakav je slučaj sa Ladom u Zlom proljeću i Lelejskoj gori, u
Hajci imamo drugačiji pristup: veliki broj likova u ovom romanu je
prikazan i sa unutrašnje i sa spoljašnje strane, tako da imamo priliku
da sagledamo Lada Tajovića i iz druge perspektive, kroz oči nekog od
drugih likova. Lada zatičemo u zemunici sa ostalim partizanima, kriju se
od nadolazeće hajke. On je u tom društvu otpadnik i takvo mišljenje o
njemu će trajati i kasnije, čak i kada sa ostalim partizanima bude
pružao otpor muslimanima, četnicima i Italijanima. Po njegovim
postupcima i smirenoj frazeologiji se vidi da je tu već u pitanju
iskusan i formiran čovjek, očuvanog intelektualnog kapaciteta i pomiren
sa činjenicom da je dio šire slike, da nije izolovana jedinka. On ovdje
nema ni približno dominantan ili aktivan uticaj kao u prethodna dva
dijela, dakle, on je ovdje samo jedan od mnoštva predstavljenih likova.
Takvu situaciju i izbor, sam autor romana objašnjava sljedećim iskazom:
Htio bih da stvorim kod čitaoca iluziju o jedinstvu
toga svijeta u datom vremenu, Čini mi se da više na život liči kad se
lik pojavljuje čas u ulozi glavne, čas sporedne ličnosti.[3]
Upravo ovaj postupak predstavlja finalno uobličavanje naše
slike o Ladu, budući da i drugi likovi primjećuju njegov preobražaj.
Njegov razvoj se ne ogleda samo u psihičkom i emotivnom sazrijevanju,
niti u njegovom odnosu prema ideologiji i idealima, već i u odnosu sa
drugim ljudima. Tu ne mislimo samo na njegov odnos prema Ivanu Vidriću i
ostalim partizanima, nego i prema ženama koje su mu značile u životu.
Tu je, prije svega, Vidra, koja se javlja samo u njegovim sjećanjima i
koja je dominantna kroz čitav prvi roman u trilogiji, a javlja se i na
početku drugog, dok Lado u Nedinoj sestri vidi Vidrine crte i osobine i
zbog toga bira Nedu, sa kojom pravi prestup i gubi nevinost, pri čemu se
snažno vezuje za nju dok mu Zduvač, njen svekar, ubaci u svijest crva
sumnje u Nedin moral i vjernost, a Lado dalje tokom romanesknog vremena
na momente mijenja strane, nekada se ponašajući sasvim hladno i
indiferentno, a nekada se sa sjetom prisjećajući Nede. Njegovu vezanost
za Vidru možemo na trenutke primijetiti i u njegovom odnosu ka Slobu
Jasikiću, Vidrinom bratu. To je sve ono što ga još vezuje za prvog Lada,
tek toliko da budemo svjesni da to nije potpuno novi čovjek, već neko
ko je sposoban da se izbori sa duhovima prošlosti i odbaci onaj dio sebe
koji mu je štetio. Za mladost ga vežu i neke nepromišljene odluke, a
odličan primjer za to je na samom kraju Hajke, kada sam probije barikadu
muslimana i preživi hajku. On se jeste uklopio u grupu u mjeri u kojoj
to nije bi spreman da uradi na početku, ali se ne prepušta skroz, kada
Ivan Vidrić pogine, njegova reakcija je sasvim smirena i logična: Ivan
ne bi poginuo da je našao bolji zaklon. Daje prevlast racionalnosti nad
emocijom, čime se i konačno pokazuje kao zaokružen i potpuno formiran
lik.
Kada bi se dublje ušlo u analizu postupaka i funkcija Lada
Tajovića, i kada bi se primjerima iz samih romana potkrijepili
rezultati te analize, ovaj rad bi prevazišao granice koje smo zacrtali,
međutim, osnovne crte sazrijevanja ovog lika i granice prelamanja u
njegovoj svijesti su i više nego dovoljne da se pokaže dinamizacija
kojom je Mihailo Lalić uspio da pokaže kako utiče život na čovjeka i
kako čovjek tom životu prkosi, kao i odnos pojedinca prema grupi ili
sistemu i način na koji ta grupa ili sistem prihvataju i ocjenjuju tu
jedinku. Uzeli smo za predmet ovog rada da opišemo lik Lada Tajovića
kroz tri romana koja sačinjavaju Lalićevu trilogiju, i, vjerujući da smo
odgovorili na taj zadatak u mjeri u kojoj je to bilo moguće, ovdje
završavamo ovaj rad.
_______________________
[1] Tatjana Bečanović, str. 180.
[2] Jurij Lotman, str. 307-308.
[3] Mihailo Lalić, str. 151.
No comments:
Post a Comment