Simo Matavulj, "Naumova slutnja"

Simo Matavulj (Šibenik, 31.  avgust 1852 - Beograd, 20. februar  1908),  pisac čije se dalmatinsko porijeklo naročito isticalo u velikom broju njegovih djela, ali mu nije smetalo da bude svjetski čovjek koji je život proveo u kretanju kroz Hrvatsku, Crnu Goru, Srbiju, Italiju, Francusku i druge zemlje. Prema mišljenju nekih naučnika, bio je prvi naš predstavnik u realizmu  koji se sasvim oslobodio uticaja romantizma (ali i ruske, njemačke i mađarske književnosti, jer je svoje uzore pronašao u romanskim, prije svega u francuskoj). Prevodio je djela francuskih realista i tako formirao podlogu za svoje buduće stvaralaštvo. Njegov stil je bio više tehnički nego umjetnički vrijedan, što, naravno, ne znači da mu se umjetnička veličina opovrgava, već se samo ukazuje na njegovu vjernost programu realizma. Kada govorimo o Matavulju, najprije pomislimo na njegove romane, roman Uskok i čuveni Bakonja fra Brne, međutim, Matavulj je svoj književni dar usmjerio uglavnom prema kraćim formama, pripovijetkama, a poznato je da je čak i njegov najpoznatiji roman zamišljen kao pripovijetka, da bi kasnije prerastao u roman na bazi novele. Mi ćemo se u ovom radu pozabaviti njegovom pripovijetkom Naumova slutnja koja pripada periodu Matavuljevog stvaralaštva koji se vezuje za Beograd. 

                        Pripovijetka Naumova slutnja se, uz pripovijetke kakve su Grešno dete, Ciganski ukop, Vlajkova tajna, Aranđelov udes i druge, nalazi u njegovom djelu Iz beogradskog života. Veliki broj teoretičara književnosti Matavuljeve pripovijetke Iz beogradskog života smatra ne mnogo lošijima od njegovih pripovijedaka i romana koji se vezuju za Dalmaciju, ali i boljima od onih koji govore o crnogorskom životu. Pripovijetku Naumova slutnja Jovan Deretić smatra jednom od najboljih iz Priča iz Beogradskog života, što vidimo i zaključujemo iz citata:

Najveće majstorstvo u kompoziciji i izrazu Matavulj je postigao u kratkim pričama iz poslednjeg perioda svog rada. To su najpre četiri dalmatinske pripovetke: Povareta, Pilipenda, Oškopac i Bila i Našljedstvo, klasične po svojoj dubini, jednostavnosti i unutarnjem skladu, zajedno s Bakonjom njegova najznačajnija ostvarenja. Njima se približuju ostale dalmatinske pripovetke iz tog perioda kao i najbolje među beogradskim pričama (Frontaš, Pop Agaton, Aranđelov udes, Naumova slutnja, Beogradska deca i dr.), kojima je kritika tek u poslednje vreme poklonila punu pažnju.

Pripovijetka koja je predmet našeg interesovanja, objavljena je 1908. godine. Ono što krasi ovu kratku i naizgled (samo naizgled) jednostavnu pripovijetku za koju bi se u prvi mah moglo zaključiti da je proste strukture, jeste opalizacija, odnosno višeslojnost. O ovoj višeslojnosti govorimo uslovno i to iz razloga što su u pripovijeci objedinjeni modeli folklorne, psihološke i mitološke fantastike, ali na način na koji je to zahtijevala epoha u kojoj je Matavulj stvarao, što će reći da su sva tri ova modela, uključujući i mitološki, koji je odstupao od realističkog programa, sve vrijeme u okviru stvarnosti.

Najprije se upoznajemo sa sasvim realnim i uprošćenim prikazom stvarnosti, jer nas početak priče dovodi na jedno beogradsko gradilište, koje izuzetno dobro napreduje, nadgledano od strane sposobnog inženjera, koji je istovremeno i zakupac zgrade na kojoj se radi, a čiju izgradnju pomaže i glavni lik ove priče, glavni nastojnik i starješina zidara iz „vilajeta“ – Naum Krstić. Tu saznajemo dosta o umješnosti Naumovoj, jer je opisano kako razgovara sa inženjerom koji ga pita za mišljenje i iznosi mu problem za koji Naum ubrzo pronalazi rješenje po inženjerovoj volji, a ovaj ga kasnije za to nagrađuje vinom i ponudom da angažuje još ljudi koji će pod njegovim nadzorom raditi na ovoj zgradi. Nakon toga prelazimo u drugi sloj pripovijetke u opisu Naumovog puta ka kući, kada on dva puta osjeti malaksalost i prekida mu se disanje, što u njemu aktivira vezu sa folklornom tradicijom. U pripovijeci je navedeno i to da Naum nije plašljiv, ali da ga je ipak uplašila ova iznenadna pojava. Kada je drugi put osjetio slabost i skoro posrnuo, u pravo vrijeme mu je u pomoć pritekao jedan mladić, koji je starca održao i pomogao mu da se ne sruši. Mladić nastavlja sa njim, objašnjavajući mu da će ga otpratiti do kuće, kako bi se uvjerio da se starcu ništa loše neće dogoditi. Zagledavši se u lice mladića, dok mu je zahvaljivao na pomoći, Naum je u njemu prepoznao radnika koji je nekoliko dana prije toga dolazio kod njega, kako bi ga zamolio da mu da posao, a kojeg je on tada, budući da je ustao nervozan, grubo odbio. On poruči momku da dođe sjutra i da će sigurno biti posla. Dalje pratimo Nauma i saznajemo da je veoma poštovan među komšijama koji su takođe radnici, i da je Naum u trenucima besposlice sagradio tri kuće koje je izdavao, te da ima unuku i ženu sa kojom živi, da ima sina i ćerku, ali da mu sin ne smije doći kući kada je Naum tu, zbog toga što nije završio školu jer se odao kocki i alkoholu. Naum ukratko ispriča ženi da je dobro prošao na poslu i da je dobio ponudu da nabavi još radnika, pa će mu biti više i plaćeno, ali izostavlja priču o napadima koje je imao i o momku koji mu je pomogao. Te noći Naum ne spava, i ujutro ga žena zatiče iznemoglog i pokunjenog i on joj traži da mu pročita tekst iz Carigradskog glasnika. Treći sloj se odnosi na religioznost i naivnost koju prepoznajemo u svijesti ovog starca, naivnost koja se već ranije ispoljila u vidu vjerovanja u folklorna predanja, a sada dostiže i kulminaciju. Naime, starac se prisjetio priče koju je čuo od svoje žene, a koja mu je to, pošto je bila (za razliku od njega) pismena, pročitala iz jednog broja Carigradskog glasnika, novina koje su im kratile vrijeme u trenucima dokolice. On traži ženi da donese taj broj novina i da mu ponovo pročita tu priču. Tada se i upoznajemo sa pričom o čizmaru iz Rusije, kojem se Hristos javio preobražen u mladića koji je tražio službu kod njega. Nakon što je bogobojažljivi i pošteni, a samim tim i siromašni čizmar primio mladića u službu, iako ni za njega nije bilo dovoljno posla, život mu se okreće i posao kreće na bolje, a čizmar shvata da je pao u božju milost time što je primio mladića kojem je posao bio potreban. Nakon nekog vremena uzajamne ljubavi i poštovanja majstora čizmara i njegovog šegrta, oni primaju mušteriju, otresitog čovjeka, pri čemu se, na mušterijin zahtjev da mu se sašije obuća koja će trajati nekoliko godina, čizmarev pomoćnik nasmijao. I mušterija i majstor su se uvrijedili zbog takvog postupka, a na majstorovo pitanje šta je izazvalo smijeh njegovog šegrta, ovaj mu je odgovorio da mu je bilo smiješno što je čovjek tražio obuću koja će izdržati nekoliko godina, a zapravo će već sjutra umrijeti. Nakon što se njegovo proročanstvo ispunilo, čizmarev pomoćnik je nestao, a čizmar je tada shvatio da je to bio glavom i bradom Hrist. Neočekivana je Naumova asocijacija da je ono što mu se desilo zapravo već življena parabola iz priče objavljene u „Carigradskom glasniku“, i on tek tada priznaje svojoj ženi da je imao dva napada slabosti i da mu je u pomoć pritekao momak za kojeg on vjeruje da je Isus, koji je došao da mu pomogne iako je odbio da ga primi u službu i time mu nagovijestio njegovu skoru smrt. Tada zatraži da legne i žena ga kasnije nađe mrtvog u krevetu. Višeslojnost priče ne podrazumijeva da su ova četiri sloja striktno razdijeljena. Naprotiv, ona su slivena u jednu harmoničnu i konciznu formu i mogu se tumačiti kao tri tipa naracije (četvrti sloj je zapravo stvarnost, koja je podloga ovim trima slojevima, što zapravo i omogućava da se ova pripovijetka uklapa u pravila realističkog pisanja) i to kao folklorna, psihološka i mitološka fantastika.  Zanimljivo je da je Matavulj, koji je od francuskih naturalista stekao znanje kako da oštro, objektivno i savjesno posmatra život, a zatim ta svoja zapažanja prenese u djelo i koji je francuski književni realizam shvatio na način koji iznosi u svojim Bilješkama jednog pisca, riječima kako se književni realizam ne sastoji u grubom kopiranju života, već je piscu dozvoljeno da preinači detalje i skladno poveže prema višem umjetničkom cilju u granicama stvarnosti, u te granice stvarnosti uspio da uklopi i teme iz religije, narodnih vjerovanja, predanja i sujevjerja. On je svoje postupke opravdao time što je svaka nerealna aluzija ili scena pokrenuta ili psihičkim stanjem glavnog lika, koje ne odgovara normalnom psihičkom stanju, kako je opisana scena susreta Nauma i mladića koji mu je pomogao, a koja se pravda pometnjom i slabošću usled prevelikog rada i naprezanja, tako da se ostavlja širok prostor koji dozvoljava Naumu da tumači mladića kao Isusa, ali i čitaocu da shvati da je to vjerovatno samo slučajnost, te da je sasvim moguće da je starčeva percepcija stvarnosti poremećena rastrojenim čulima u groznici izazvanoj predosjećanjem bliske smrti. Slične postupke možemo primijetiti i kod njegovog savremenika, Milovana Glišića, koji u svoju prozu uvodi fantastiku i elemente metafizičkog svijeta, ali je to i dalje realizam jer se uvijek može naći „okidač“ koji može objasniti pojavu fantastičnih elemenata (psihičko rastrojstvo, alkohol i slično tome).

            Složena struktura naizgled proste pripovijetke je ono što djelo Naumova slutnja čini izuzetno vrijednim dijelom Matavuljevog opusa. Tome se pridružuje i činjenica da je upravo u ovoj pripovijeci pisac pokazao svoju umješnost, bez koje ne bismo mogli da govorimo o uspješno ukompovanim elementima koji ne pripadaju realizmu u pripovijetku koja upravo toj epohi pripada. Zbog toga možemo zaključiti da je Naumova slutnja veoma dobar predstavnik kako zbirke Priče iz beogradskog života, tako i sveukupnog Matavuljevog stvaralaštva, a i nivoa iznad toga - stvaralaštva koje potpada pod dugu tradiciju južnoslovenskih književnosti.