Friday, January 18, 2013

Kratak prikaz odnosa knjige i filma (Orvelova "Životinjska farma")



Jedno od najčešćih pitanja, kada je riječ o transponovanju književnog djela na platno,  jeste pitanje koliko je moguće vjerno prenijeti ideju, atmosferu, osjećaj ili, u krajnjem slučaju, sve ono što jedna knjiga može da ponudi, u drugu umjetnost, kakva je filmska. Odgovori su različiti, a često i oprečni: neko tvrdi da film nikada ne može dočarati nešto na način na koji to može književni tekst, neko jednostavno više voli da sam za sebe „režira“ slike iz knjige i zamisli ih u skladu sa svojim osjećajem i osjećanjem, neko tvrdi da film knjizi dodaje više dimenzija, pa može ideju prenijeti čak i bolje nego knjiga i sl. Drugo bitno pitanje je koliko je bitno da film ostane dosljedan književnom predlošku da bi ostao vjeran onome što bi taj tekst trebalo da prenese recipijentu. Mi ćemo, u ovom radu, pokušati da dođemo do odgovora na ta pitanja na najuvjerljiviji i najlogičniji način - uporedićemo knjigu i film koji je po toj knjizi snimljen. Predmet našeg interesovanja će biti knjiga Džordža Orvela, Životinjska farma, i film (snimljen 1999. u režiji Džona Stivensona, po scenariju koji su, na bazi pomenute knjige, priredili Alan Janes i Martin Burk).

            Vjerujemo da, prije svega, valja objasniti zašto smo odlučili da baš ovo djelo odaberemo iz mora filmova snimljenih na temelju književnih djela. Više je razloga za takav odabir, a dva najbitnija pronalazimo u činjenici da je Orvelova novela, upravo svojom kratkom ali izuzetno sadržajnom formom, odličan temelj za film, budući da duge forme zahtijevaju dekonstrukciju, izbacivanje određenih djelova, razdvajanje relevantnog i redundantnog i rekonstrukciju u formi pogodnoj za film, ili, kao drugu opciju, trajanje filma koje ljudska koncentracija ne može ispratiti. Osim toga, druga karakteristika ovog književnog predloška koja nam se učinila interesantnom jeste činjenica da su glavni akteri novele - životinje. Tako se u obzir uzimaju mogućnosti filma, koje se istovremenao stavljaju na probu. To utiče čak i na pristup određenim tumačenjima nekih filmskih trikova i rješenja - tako ne možemo uvijek tumačiti snimanje iz gornjeg rakursa težnjom da se omalovaži lik koji se snima, jer je prirodno da u kontaktu čovjeka i životinje koja je dosta niža, iz perspektive ljudskog lika životinja izgleda onako kako nam to gornji rakurs plasira. Sa druge strane, jasno je da je u početnom dijelu filma, u kojem Stari Major, „najmudriji među životinjama na farmi“, kako ga u filmu opisuju, drži govor ostalim životinjama, koje ga sa poštovanjem slušaju, žablja perspektiva upotrijebljena upravo da doda na važnosti i uveliča poziciju koju Stari Major među tim životinjama ima. Takođe, ograničena je mogućnost promjene plana, iz već navedenih razloga, pa su dominantni totali i krupni planovi, povremeno prepoznajemo i panoramu... Realističnost se postiže naporednim korišćenjem pravih životinja i njihovih replika, animatroniksa, koji su korišćeni uglavnom za vrijeme dok govore u krupnom planu. Dinamika se najčešće postiže rezovima, a česta su i zatamnjenja. Zbog samog književnog djela po kojem je ovaj film rađen, nijesmo ni očekivali duge sekvence i scene, pa nas nije začudilo što se uglavnom sa scene na scenu prelazi relativno brzo. Posebnu ekspresivnost i dinamiku dobijamo upotrebom fara pri snimanju. Međutim, za odgovore na pitanja koja nas interesuju, osvrnućemo se na sličnosti i razlike između knjige i filma. Evidentno je, naravno, da je više razlika, pa ćemo njima dati primat, dok ćemo o sličnostima govoriti samo u smislu informacije koju bi film trebalo da prenese. Neumjesno bi bilo, a zasigurno i nepotrebno, poklanjati previše pažnje razlikama kakve su boja praseta Snowball, pojava pacova u filmu, premda ga u knjizi nema, da je magarac Bendžamin u filmu mlađi, ili da neke životinje koje u knjizi nijesu naučile da čitaju, čitaju u filmu... Pošto je novela poznata po aluziji na političare, uglavnom ruske, i na kapitalizam i socijalizam (u knjizi i filmu se koristi termin „animalizam“...), i pošto većina kritičara smatra da likovi životinja pojedinačno predstavljaju određene ličnosti ili državne, političke, odnosno publicističke mehanizme, zadržaćemo se na razlikama koje se tiču glavnih likova novele i filma. Već smo pomenuli Starog Majora, u kojem je većina kritičara i tumača prepoznala Lenjina ili, dosta rijetko, Karla Marksa, a kojeg u filmskom rješenju gospodin Džons ubija hicem iz puške par minuta nakon što je završio govor, dok u knjizi umire prirodnom smrću tri dana nakon govora. Postoji li mogućnost da se ovakvom odlukom, koja može biti simbol atentata, pokušava Major predstaviti kao neki drugi čovjek? Lik Napoleona, prasca koji nakon Majorove smrti prevarom preuzima vlast nad životinjama, iznevjerivši ideju i sedam pravila baziranih na snu i pouci Starog Majora, a koji se skoro bez izuzetka tumači kao Staljin, u filmu je prikazan dosta drugačije. Umjesto da se sa životinjama koje ne rade po njegovoj volji obračunava preko svojih slugu - pasa, u knjizi je on osnovao sudove i životinje vješa, nakon što izrekne smrtnu presudu. Osim toga, za razliku od književnog predloška u čijem kraju beznadno i neograničeno životinje ostaju pod Napoleonovom vlašću, kraj filma pokazuje smrt Napoleona, nove vlasnike farme i o tome govori kao o padu zida koji dozvoljava životinjama da najzad budu slobodne. Napoleonova zavisnost o viskiju se takođe ne pominje u knjizi. Odstupanjem od tumačenja glavnih likova onako kako su predstavljeni u knjizi stvara se opasnost od odstupanja od osnovne ideje i atmosfere. Vjerujemo da je odstupanje od knjige u vezi sa Napoleonovim pomoćnikom, Skvilerom, u kojem on postavlja kamere za nadzor životinja i snima propagandni materijal koji pušta životinjama, trebalo da uputi na vezu tog lika sa ruskim socijalističkim listom „Pravda“. Nekoliko životinja koje su pobjegle tokom propagandnog snimka koji veliča Napoleona, koji stoji na dvije noge obučen u odijelo i sa šeširom, dok mu patke i ovce pjevaju hvalospjeve, ne pominju se u knjizi. Takođe, svinje počinju da krše pravila mnogo ranije nego što je to navedeno u knjizi, a kraj, u kojem svinje kartaju sa ljudima i kao da nestaje svaka razlika među njima, pa se više ne zna ko je svinja a ko čovjek, nije takav, već samo Napoleon i Skviler dočekuju farmera Pilkingtona i njegovu pratilju i piju viski. Većinu ostalih razlika možemo zanemariti bez rizika da mogu uticati na naš zaključak. Konj Bokser, koji je idejno zamišljen kao simbol proleterijata, a koji sebe uporno tjera da radi više, slažući se sa svim novim odlukama i ponavljajući maksimu „Napoleon je uvijek u pravu!“, a kojeg, čim je postao nesposoban za rad, Napoleon prodaje da ga ubiju, dosljedno je prenijet na filmsko platno, čime je održana stabilna veza sa prvobitnom idejom.

            Uprkos činjenici da gledanje ovog filma ne može zamijeniti čitanje knjige, ukoliko je to potrebno za iole ozbiljniju interpretaciju same novele, možemo reći da je film suštinski relativno dobro prenio informaciju koju je trebalo da nam pruži knjiga, budući da su nam jasno predstavljeni odnosi potlačenih i ugnjetavača, korupcija, želja za vlašću, pa i sama veza animalizma sa socijalizmom, ironija koja se provlači kroz knjigu, možemo reći da je, makar u ovom slučaju, film uspio u relativno vjernom prenošenju književnog predloška na veliko platno, a, pri tome, naročito uzevši u obzir činjenicu da je, uprkos odstupanjima od karaktera likova ili njihovih sudbina, film iznio sasvim dobro njihovu funkciju, vjerujemo da možemo zaključiti i da ne postoji potreba za slijepim pridržavanjem onoga što se uzima kao književni uzor u cilju prenošenja bitnih odlika djela iz književne u filmsku sferu.


(Ovaj rad je skraćen i pojednostavljen zbog toga što namjeravam da pogledam i animirani film rađen po ovoj knjizi, pa da dodam i taj segment ovom radu, a možda bih u sve to, kasnije, uklopio i album Animals, grupe Pink Floyd)

No comments:

Post a Comment